utorak, 19. travnja 2011.

Brijunski transkripti

Pročitajte Brijunske transkripte, glavni dokaz Haškog suda
Foto: antegotovina.com

POVODOM presude na Haškom sudu hrvatskim generalima objavljujemo tzv. "Brijunske transripte" odnosno razgovor hrvatskog državnog i vojnog vrha pred akciju "Oluja", 5. kolovoza 1995. godine. Brijunski transkripti smatraju se glavnim dokazom Haškog suda u dokazivanju zločinačkog poduhvata iako mnogi poriču autentičnost dokumenta.
Predsjednik Franjo Tuđman: Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana. Kao što znate mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije čemu je ova operacija pothvat Grahovo-Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Bili smo odlučni da pođemo u deblokdadu Bihaća sa zapadne strane.  Međutim, sada je takva situacija da su nam predstavnici UN Arashi, Stolttenberg sa Srbima taj razlog izbili iz ruku, jer prema tome oni povlače svoje snage s područja Bihaća. Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća.
..da Srbi praktički nestanu...
Ali, čini se da bismo mogli povoljnu političku situaciju u Hrvatskoj, demoralizaciju u srpskim redovima, naklonost i ljudi u Europi, jednim dijelom u Europi, ono što je sklono rješenju te krize i u korist Hrvatske gdje imamo znači prijatelja Njemačku koja nas suzdržano podržava i u političkim razgovorima, ali i u NATO gdje također imaju razumijevanja za naše poglede. Imamo i naklonost Sjedinjenih Američkih Država, ali do određene granice, ako ćete gospodo izvršiti na profesionalan način, kao što ste izvršili u zapadnoj Slavoniji u roku od nekoliko dana, to znači molim tri, četiri dana, maksimum osam dana onda možemo računati da ćemo i politički, da nećemo politički ne samo pretrpjeti štete, nego da ćemo politički u tom i takvom svijetu doboti. Prema tome, po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća. Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju, naš pothvat koji možemo početi prema planu kao što je bilo jučer, ili pak sutra, ili prema jučerašnjem planu za sutra, ili da se dogovorimo kad možemo. Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno, a protivniku onda moramo nanijeti ili totalni poraz jug i sjever, da se razumijemo, poštujući istok na miru sada. Zašto pustiti istok na miru? Zato što se i ti naši prijatelji boje da ne uđe Jugoslavija u rat u cjelini, s Jugoslavijom i Rusija, pa prema tome opći rat. Prema tome, istok bismo pustili totalno na miru, a ovo bismo morali riješiti i jug i sjever. Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana. Prema tome, taj predviđeni plan koji smo imali za sutra trebalo bi prerazmotriti i modificirati. Kada čujem vaše prosudbe i vaša mišljenja, znači onda ću donijeti odluku. Ali da ponovim, nije glavna zadaća deblokada Mostara, nego je... (Upadice: Bihaća.) Nego je, Mostara mi zato pada na pamet, jer vjerojatno će oni dolje čačkati nešto na tom području da bi nas svezali i da bi nas upozorili ako mi idemo, da  imaju i oni mogućnosti od Neretve, što ne odustaju, pa do Dubrovnika. Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać nego je nanošenje na nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati. Kod toga možemo računati da se u tom području Jugoslavija neće angažirati irzavno. I noćas su održali sjednicu svoje vlade. Pozivaju, osuđuju našu agresiju i pozivaju Međunarodnu zajednicu da osigura prestanak neprijateljstava i političke razgovore. Vi ste vjerojatno čitali svi moj odgovor Akashiu, jeste ili niste? (Upadice: Jesmo.)
...pregovori kao maska...
Prema tome, kao što ste vidjeli on je ultimativan, ali je već jutros Stolttenberg došao Šariniću i kaže da bi se to moglo popraviti u onom smislu kao što je predsjednik tražio i da oni predlažu da se između kninskih Srba i nas održi sastanak u Ženevi u četvrtak. I predlažu svoju delegaciju u kojoj bi bio Mile Novaković, to je onaj general, njihov ministar Vojnović, pa Macura, pa Prijić i da mole svakako da bude na čelu naše delegacije predstojnik Ureda Šarinić. Ja sam Šariniću rekao da može načelno reći da mi jesmo za pregovore ukoliko prihvaćaju one moje uvjete koje sam postavio u svom odgovoru Akashiu, ali da on neće biti na čelu delegacije ako dođe do tog sastanka. Tako da i to možemo, još danas će zvati i možemo i to uzeti kao masku da prihvatimo te razgovore, čak da odredimo ne znam i svoju delegaciju, ali da porazgovorimo o tome da li sutra ili nekih narednih dana da idemo u pothvat za oslobođenje od Banije, Korduna do Like, Dalmacije do Knina, na koji način da to provedemo sa zadaćom da posao uglavnom završimo u tri, četiri, maksimum osam dana. Da ostanu poslije toga samo nekakve enklave koje bi se morale predati. Evo toliko kao uvod u raspravu o svemu tome. Molim vaše mišljenje. Svatko od vas će biti odgovoran onda za ono što se dogovorimo za provedbu i za međusobnu suradnju, jer bez veoma usklađene suradnje na svim bojištima ne bismo mogli postići uspjeh oslobođenja tih područja u kratko vrijeme. S time da budem do kraja čini mi se jasan da bi trebalo razmisliti da se znači ove snage od Grahova usmjere onda prema ovamo u ofenzivnim djelovanjima. Toliko kao uvod. Molim gospodo, s punom odgovornošću ono što iznosite, svoje prosudbe i svoje prijedloge, i onda kasnije da donesemo odluku o provedbi.
Davor Domazet: Gospodine Predsjedniče, ja ću iznijeti situaciju stratešku na razini protivnika, a onda bih dao i naznake moguće operacije sukladno vašom postavljenom sada tezom, jer sam upoznat sa cijelom operacijom u njenom planiranju. Prvo, smatram da je sadašnja situacija, kada je pitanje neprijatelja u cjelini gledajući i u Bosni i u okupiranim dijelovima Hrvatske izuzetno povoljna za nas, za izvođenje radikalne operacije za oslobađanje okupiranih dijelova Banovine, Like, Korduna. To se temelji na slijedećem. Prodor prema Grahovu i prescjevanje riješena je jedna od četiri, znači ostale su tri preostale točke ključne koje na operativno strateškoj razini dovodi protivnika i cjelokupnu njegovu operacijsku strukturu u okruženje. Drugo, vezao je i onako oskudnu pričuvu koju ima i može odvojiti u vojsci Republike Srpske odnosno iz Bosne, računajući i slobodne snage koje ima na istočnom bosanskom području.
...dvostruki protuudar...
Kako su sebi zadali nekakav politički cilj, a s tim i vojni da pokušaju vratiti Grahovo jer znaju njegovo srateško značenje njihovo glavno usmjerenje je sada prema Grahovu, kako snaga sa prostora okupiranog poglavito Like i Dalmacije, tako i iz Bosne i Hercegovine. Oni u tijeku pokušavaju, naglašavam pokušavaju pripremiti jedan protivudar koji će imati za svrhu samo deblokadu Grahova, što je za nas izuzetno korisno jer će na taj prostor manevrom snaga za idućih četiri, pet dana ne mogu biti spremni, a prosuđujem da neće moći ni za osam do deset dana što nam otvara mogućnost, jer oslobađa pozadinu i prostor iza nas. Drugo, sve što je potencijale mogao dovesti na područje Banovine i Korduna i Like to je doveo...
Predsjednik: Čujte, odakle bi oni protuudar prema....
Davor Domazet: Protuudar je dvostruki gospodine Predsjedniče. Sa Knina, odnosno sjeveroistočno od Knina, tu su snage koje je dijelom snaga prebacio sa ... (gledaju po karti.) Snage za protuudare su sa dvije operacijske osnovice. Knin, to bi snage sa okupiranih dijelova i sjeveroistočno iz pravca Drvara, bile bi snage Republike Srpske. Za sada planiraju specijalne snage već prebacuju, s time da su ostavili sad na jednu oklopnu satniju na Slunju i s time su na način slabili pritisak na peti korpus i sa snagama koje su još ostale, a znamo kakvo je stanje tamo, sa lijevoga boka bile bi snage specijalne policije, plus snage specijalnog korpusa, a sa desnoga boka prva brigada iz prvog krajiškog korpusa iz Banja Luke i bila bi 16. brigada otorizirana koju je skinuo sa koridora, a te su snage zamijenile snage iz istočne Bosne koje su bile na Srebrenici.
Predsjednik: Da li su oni odustali u ovom momentu?
Davor Domazet: Ne, ne, nisu oni odustali. Oni manevar snaga gospodine Predsjedniče, zato jer su oni ograničeni od goriva pa svega redom. Njima je najlkaši taj manevar da ove snage skinu, jer najbrže mogu doći, a da ih zamijene one koje su bile na Srebrenici. Ali je ovdje značajno da neće doći do povećanja većih snaga da će moći imati takav odnos da bi mogli ugroziti Orašje koje za nas ima izuzetno značenje. Znači, ukupne snage koje on može stvoriti za ofanzivu, a on će poduzeti, to je nedvojbeno bile bi jačine, ne veće od 6 tisuća ljudi, što bi s obzirom na strukturu obrane i pozicije koje mi držimo, to bi Gotovina obrazložio, morali zaustaviti i navuči te snage na nas, naprosto ih i pustiti, jer nama će onda otvoriti strateški nastup na sjeveru i sjeverozapadnom dijelu. Drugo, ono što je značajno je to što je propustio korpus, pritisak specijalnih snaga, tako da je moj prijedlog da se puno ne iscrpljuje 5. korpus sa snagama i u prostoru koji su osvojili, jer on nije promijenio operativnu situaciju jer nije prenešena komunikacija, nego da taj korpus uporabi na slijedeći način, da ostavi dosta te snage, a sada mu nisu potrebne te velike, ali da glavninu snaga pregrupira i ide prema Kulen Vakufu na drugu kritičnu točku i dođe do potpunog odsjecanja snaga. Ostaje samo pomoćni put za njihovo izvlačenje. Na taj smo način riješili drugu kritičnu točku i cjelokupni prostor odsjekli. Za to i na naše djelovanje ostalo koje ćemo izložiti, moći će napraviti za ta tri do četiri dana koja ste vi kazali.  Drugo kritično ili ono što je značajno su dva prostora. To je Kostajnica i Dvor na Uni. Rješavanjem jednoga, poglavito prvoga, a zatim drugoga, u drugom su mostovi za izvlačenje snaga, cjelokupni prostor se odsjeca u operativnom smislu i ta operacija bi praktično vrlo brzo mogla završiti. zbog toga direktiva koja je sada data ona sve temelje ove ima, samo je odnos snaga usmjeravanje na tom pravcu. Prema tome, prvo, idemo za Zborno područje Gospić koje je po meni ključno i to iz dva razloga, prvo što njegov prodor na Ljubovo omogućava presjecanje komunikacija i izravno stavljanje pod nadzor Zračnu luku Udbinu sa minimalnim snagama, jer značaj luke Udbina može nam nanijeti veliku štetu, prije svega udarom po rijeci Urin. Znači, tu rješavamo taj ključni problem. Drugi ključni problem je prodor na najužem dijelu koji već plan postoji i ne treba ga mijenjati. Mora se izići u susret Bihaću i to urpavo na ona hrvatska sela koja se nalaze tamo, gdje su snage Hrvatskog vijeća obrane što smatram da će imati posebno značenje. Treće koje moramo riješiti to je nedvojbeno topničko raketni vatreni udar u kojega će on pokušati napraviti prema Zagrebu. Prema tome, u toj etapi nedvojbeno mora biti svostruki obuhvat odnosno kliješta na prostoru Petrinje, tako da se ukloni. I isti slučaj je sa Karlovcem. Ostaje nam ono što je glavno kod operacije, glavni udar sa snagama već bi imao operacijsku osnovicu kao pomoćni od Dubice i preko Sunje gdje je razrađena operacija na Kostajnicu, tako da bi uklonili i tu točku kao značajnu. Zatim, vrlo lako dolinom Une se pružaju prostori, sa te operacijske osnovice ugrožavanje Dvora na Uni, a dodatno možemo i sa snagama 5. korpusa dati mu zadaću da ide na Sanski most, ne na granice gdje su granice hrvatske, nego južno od Une, znači prema Bosanskoj.... i na taj način ćemo ugroziti Dvor na Uni jer je taj prostor moguće ugroziti. Na takav način operacija ima sasvim realnih snaga, jer odnos ukupni, i sa time bih završio, je slijedeći.
...neprijatelji bi mogao na Osijek...
U ovim situacijama, njihova recimo ta mobilizacija je samo 17 posto jučer je podatak. To izričito govori koliko je razstrojstvo unutar i sada je prvo opterećenje kako pobjeći, a ne kako se boriti. Ukupne snage na ovom području su slijedeće 7. korpus uz va ta pregrupiranja koja ima, ima 7 tisuća ljudi. 15. korpus Lika ne više od 6 tisuća, Kordun sa ojačanjima 4,5 i Banovina ima 5 tisuća. (Upadica: a 2. krajiški?) On je razbijen, imam podatke pa ću ti ih dati. Prema tome, operacija pruža realnost gospodine Predsjedniče da se u tom vremenu izvede. Dodatne elemente mogu još obrazložiti. Kada je u pitanju istočna Slavonija odnosno Barnaja odnos snaga je sasvim drugačiji. Iz razloga što je sada uključivanje vojske Jugoslavije i prije šest dana dovošenje 18. motorizirane brigade Novi Sad sa kompletnom tehnikom, dragovoljci već koji su se infiltrirali, ukupne snage na istočnom sektoru su 16 tisuća vojnika, 160 tenkova i 3 topničke mješovite pukovnije. Te su snage već u borbenom rasporedu, kako oklopne, tako i topničke, i sa jasnim ciljem su postavljene. Oni će pokušati to uraditi, tu nikakve dvojbe nema, zauzimanjem mostobrana na Baranji, i cilj je izbaciti jednog hrvatskog vojnika sa tog dijela. Drugo, pokušat će i izvesti sigurno vatrene udare po gradovima. Oni cijene i njihovi su planovi da bi možda u eventualnoj poziciji, ako bi operacije dulje trajale, zbog toga operacija na zapadu i mora kraće trajati, mogli ako poluče rezultat  pokušati čak iz pravca Tenje, jer su ispraznili jučer sve pučanstvo i glavne su im snage koncentrirane tamo, sa snagama koje ima u Baranji i pontone koje dovodi iz Jugoslavije mogao bi pokušati ići na odsjecanje Osijeka. Ali samo pod uvjetom da ovo traje duže i da se zaista odluče angažirati na tom dijelu, i ako uspiju skinuti nas sa mostobrana. U toj situaciji ne prijeti još, bez obzira što imaju snage, jer mora dovesti snage 453. motorizirane brigade iz Šida, ne prijeti opasnost poglavito zog čvrstine obrane Hrvatskog vijeća obrane na Orašju da bi mogli pokušati davno poznati i planirani manevar južno od Vinkovaca prema Županji. Znači, to u ovoj etapi isključujemo. Osim samo što im ostaje, to su vatreni udari po Vinkovcima. Dakle, realnost za tu operaciju je sada povoljna, s obzirom sa vojnog aspekta i angažiranje snaga, jer će nam njihov planirani udar dobro doći u smislu da sve snage kojima vezuju kako operacijske dubine, tako s okupiranih prostora, a nama ostavlja mogućnost da vrlo brzo zatvorimo ostala tri prozora ili vrata koja imaju, a zatim sa već planiranim i razvijenim operativnim snagama Hrvatske vojske izbijemo u dubinu i izađemo na granice.
Predsjednik: Gospodo, u političkom smislu još nešto nisam vam rekao. Bildt, vi znate tko je Bildt, zamijenio je Owena, bio je ovih dana u Beogradu i dogovorio je sa Miiloševićem takvo rješenje političke krize u Bosni, na tlu bivše Jugoslavije da Milošević prizna Bosnu i Hercegovinu na osnovu prijedloga Kontaktne skupine. Prema tome 49, 51 Federacija, Konfederacija i tako. S time, da ako to učini, da mu se za rok od 9 mjeseci, suspendiraju sve sankcije. To je znači Milošević pristao. Iza toga stoji Rusija, Francuska i Engleska. Mi smo sa svoje strane poduzeli sve korake da i Njemačka i Sjedinjene Američke Države pruže otpor tome, jer to ostavlja otvoren problem hrvatskih područja i to je svojevrstan način pritiska na nas. Ali, to govori u tom smislu, to spominjem zato da svoje operacije moramo tako zamisliti, tako provesti da nedamo povoda Jugoslaviji, Miloševiću i njihovim prijateljima na zapadu da prihvate intervencije Jugoslavije na hrvatskom tlu. Mislim da, to je sada admiral rekao, ako sačuvamo, mislim da čak mi se možemo, među nama rečeno i pomiriti sa gubitkom Dravskog mostobrana jer ako bi oni napali sa svim snagama taj mostobran Drave u Osijeku, mi bismo jako teško to mogli zaustaviti. Ako bi tu započeli rat, onda za zapad, započinjemo rat i sa Jugoslavijom. A, oni se kao što rekoh boje znači Jugoslavija, Rusija, Islam, svjetski rat itd. Znači, sa strateškog i političkog vojnog gledišta mi možemo zanemariti čak i taj mostobran, jer on nije od takvog značenja. Ako riješimo ovo, onda ćemo ono rješavati u kasnijem razdoblju. Razumije se, to može dovesti do toga da oni granatirjau Osijek ili Vinkovce. Dvojim da bi pošli u osvajanje Osijeka.
Davor Domazet: Ne, ja sam rekao da tu može Jugoslavija da se uključi.
...Abdić za nas, Izetbegović protiv...
Predsjednik: Zato ja to i kažem. Sada još nešto, u toj našoj operaciji ne znam generale šta je bilo sa Abdićem. Mi moramo Abdića prisiliti da stane na našu stranu i da prema Velikoj Kladuši, znači da tamo naiđemo ne na protivničke snage, nego li na Muslimane koji će stati na našu stranu. Mislim da u vojnim razmatranjima to treba imati u vidu. Abdić je bio za suradnju s nama, pa je Izetbegović bio protiv itd.
Zvonimir Červenko: Ono gospodine Predsjedniče što sam vam rekao, razgovor je bio sa njim, obavljen je. On neće sa nikakvim Muslimanom iz Hrvatske razgovarati i mislim da je on ostao na svojim pozicijama kao što jeste, barem za sada.
Predsjednik: Dobro, ostao je na svojim pozicijama, ali ako mi pođemo u ofenzivu onda mu treba reći, ako ćeš biti na srpskoj strani onda ćeš doživjeti poraz, a ako ostaneš neutralan i priđeš na našu stranu onda imaš osiguranu budućnost. To treba djelovati i vojnički i politički. Sada, Udbinu, rekao je admiral pod kontrolu. To vjerojatno treba granatiranjem uništiti. Znate šta je, strateški gledano šta je nedostatak ovog našeg razmatranja plana? Lijepo je to da treba sada admiral zatvoriti im i preostala troja vrata, ali im nedaš nigdje izlaza. Nema izlaska da se.... lijepo je to da je rekao sada admiral zatvoriti im preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaza. (... da se zatvara...) Da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što nam nameće veće angažiranje i veće gubitke. Prema tome, molim, dajte da uzmemo u razmatranje i to, jer oni jesu demoralizirani, apsolutno, i već kao što su se iseljavali iz Grahova i Glamoča, kad su se naši prisiljavali, tako se već dijelom iseljavaju iz Knina. Prema tome, dajte da uzmemo, u vojnom razmatranju, i tu mogućnost da im negdje ostavimno put, da se mogu dijelom izvući. (... tu je Dvor na Uni..) DA, ali ovaj Dvor na Uni je gore, ali ovo ovdje...
Davor Domazet: Gospodine Predsjedniče, ovdje je put, i dva, zato smo u planiranju operacije imali, na ovome dijelu, ostavlja se ovaj put, ovdje je ličko, ovo gdje je Srb, ovdje je pored Srba. Tu se ostavlja put i mogu izići, i drugi put, ostavlja se Dvor na Uni, jer mi tek u završnom, tek izbijemo na Kostajnici postupno napredujemo i puštamo da izlaze, nećemo mi zatvoriti to. Tako da ima dva ključna puta.
Predsjednik: Da, da si olakšamo da što prije to.
Davor Domazet: O tome smo i razmišljali.
..bolje da Gotovina radi nego da čeka protuudar...
Zvonimir Červenko: Gospodine Predsjedniče, samo kratko, ovo smo mi detaljno rapsravili i plan kompletne operacije je onakav kakav jest, dobar, i izvršili smo sve pripreme da možemo to učiniti. Ukoliko nema političkih oportunosti da se donese odluka da se ide na sve, ja predlažem - da se umjesto sutra ujutro krene za jedan ili dva dana kasnije, i da se barem ide na prvu etapu, prvu fazu ovog našeg kompletnog plana.
Predsjednik: Šta to znači, prvu etapu?
Davor Domazet: Dobro, prva etapa strateški nakon operacije, tako treba... i, slijedeće. Prvu etapu, zauzimanje Ljubova, stavljanje pod nadzor Udbine. Napad snaga zbornog područja Split i specijalnih snaga MUP-a, s padina Velebita na Gračac, i stvaranje uvjeta u drugoj etapi, izbijanja na Otrić. Podrazumijeva napadno djelovanje na...
Predsjednik: Koliko bi ta prva etapa trajala?

Davor Domazet: To je dva do tri dana, dva dana, najmanje, ne, neće više... (... na to, jedan dan.)
Ante Gotovina: Tu imamo samo snage druge bojne, 9 gardijske, sa specijalnim postrojbama.
Davor Domazet: Da, pa i ne treba više, ne treba više.
Ante Gotovina: Da, sa specijalnim postrojbama MUP-a, bez ikakve jedne potpore, jačih oklopnih snaga u prodoru. Morat ćemo ih stvoriti, znači ona ne bi bila više od...
Davor Domazet: Dalje, u tom istom prvom dijelu operacije je prodor snaga 1. gardijske brigade i ostalih snaga zbornog područja, sjeverno i južno od Plitvičkih jezera. Znači, otklanjanje opasnosti djelovanja po Zagrebu.
Zvonimir Červenko: Da, Zagreb, Karlovac i Sisak.
Davor Domazet: Da, i isto tako, od Karlovca, i isto tako prodor i izbijanje u Kostajnici. To je prva etapa operacije, i ona je normalno ta i rješava sve ključne probleme.
Zvonimir Červenko: Gospodine Predsjedniče, i nema pola krajine.
Davor Domazet: Ona je presječena, krajine, svi vitalni objekti strateški su pod nadzorom, stvoreni su uvjeti za drugu etapu operacije, koja isto toliko traje.
Dr. Miroslav Tuđman: Da se prereže ovdje dolje, ili ne, s Velebita, ovdje?
Davor Domazet: Ovjde? (Da.) Ne, ne , uzima se komunikacija, i izbija se na Gračac, na Velebitu, ne, tek u druogj etapi se uvođenjem 7. ili 4. brigade izbija se na Otrić, kao ključnu točku, ono isto što i... na pravcu prema Grahovu, i onda i potpuno je odsječeno, cjelokupno, sve njegove snage, i ostavlja mu se samo ta komunikacija za izlaz.
Predsjednik: Dobro, kod toga što radi Gotovina s ovim snagama, koje je imao tamo?
Davor Domazet: Ne, on s ovim snagama tu ne radi ništa, jer on je sve napravio što treba, samo čeka njihov udar.
Predsjednik: Čekaj, čekaj, pa bolje je da on radi, negoli da čeka protuudar.
...plan generala Gotovine...
Ante Gotovina: Ja imam jedan prijedlog, koji se može uklopiti u plan načelnika Glavnog stožera, a to je s one strane BiH. Ako mi dozvolite, ja bih ga i obrazložio. (Listaju po karti...) Ovaj plan se uklapa u plan operacije od načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, a ide iz istoka prema zapadu, tj. iz BiH, već s postojećih položaja Bosansko Grahovo, i isto tako šire područje Glamoča. Vrijednost ove operacije je povezivanje snage 2. krajiškog korpusa, izbijanje na Vitorog i time stvaranje uvjeta za izbijanje na Jajce, i rješavanje problema Jajca. Drugo, s ovim pravcem, kao u prvoj fazi operacija bi primila... Operacija, u isto vrijeme, kada kreću snage sa zapada prema istoku, krenule bi snage 3. bojne 126. pukovnije 1. Hrvatskog gardijskog zdruga i specijalnih postrojbi MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, u pravcu crvene zemlje, i time stavlja kompletno Knin pod kontrolu. Time bi uvezale i glavne snage 7. kninskog korpusa na obrnau Knina. Druge snage, tu ja imam jedan zahtjev, a to je da s Armijom BiH dogovorimo dvije brigade iz sastava BiH, koje bi bile pridodate i operativno podređene združenom stožeru ovdje HVO, ali i HV. One bi imale zadaću da idu sjeverno u pravcu... da idu na spajanje u pravcu Kulen Vakufa sa snagama 5. korpusa, koji prodire u pravcu Kulen Vakufa. S ovim ovdje uvezivamo jedan dio snaga 2. krajiškog korpusa, a s udarom u pravcu Kulen Vakufa s dvije strane, i dalje... i bok, iz pravca juga prema sjeveru Kulen Vakuf, i od pravca sjevera prema jugu Kulen Vakufu, uvezivali bi ostale snage 2. krajiškog korpusa i one koje su došle iz zrinskog korpusa, poslije obaviještajnih podataka obavještajne službe. Tek poslije, kada imamo rezultat s ove strane, naše snage koje idu u pravcu Zapadne Bosne, sigurno da bi oni orijentirali jedan dio njihovih snaga, da bočno udare u snage zbornog područja Gospić iz zbornog područja Split, i iz pravca, ono što imamo padine Velebita, u pravcu Gračaca, te su u pravcu Otrića. Tek tog trenutka, poslije jednih dobrih provjerenih podataka, angažirao bih snage 7. gardijske brigade i 4. gardijske brigade - da obuhvatom izbijaju u pravcu Otrića, i time kompletno razbijaju bočno snage koje bi išle u pravcu snaga zbornog područja Gospić, i ostalih zbornih područja, Split, zajedno sa specijalnim postrojbama MUP-a, i time bismo kompletno razbili njihove glavne snage 7. korpusa, 15. ličkog korpusa i zatvorili drugu komunikaciju, tj. izlaz iz Knina u pravcu Gračaca i dalje prema Bosni, a ovaj već imamo pod kontrolom, kod Knina, u pravcu Drvara. Mi bismo dobili, jedno, uvjet da idemo dalje prema Jajcu, s ove strane, jer izbijamo na planinu Vitorog, odakle kontroliramo kompletno prostor u pravcu Jajca. S ove strane bismo mogli ostvariti ono što je spajanje sa Zapadnom Bosnom. A, drugo, kompletno zatvaranje južnog sektora, i time rješavanje problema južnog sektora u Hrvatskoj.
...za nekoliko sati rušimo Knin kompletno...
Predsjednik: Gospodo, u načelu prihvaćam ovakvo razmišljanje. Kod toga mi jedino još nešto fali, a to je da u ovakvoj sitauciji kad će biti, ako mi pređemo u opće ofanzivno djelovanje na čitavom području, da će u Kninu zavladati još veća panika nego što sada vlada. Prema tome, treba predvidjeti i neke snage, koje će izravno djelovati prema Kninu, a osobito, gospodo, prisjetite se - koliko je hrvatskih mjesta i gradova razoreno, u Kninu jošnije danas tako... Prema tome, morati ćemo riješiti s UNCROM i time, i to, itd. Ali, jako bi bilo dobro, prema tome, opravdanje za ovakvu akciju je njihov protuudar od strane Knina, itd, pa prema tome, i imamo izliku da udarimo, ako možemo s topništvom, kao možete po... da se demolarizacija do kraja... ne samo ovo...
Ante Gotovina: gospodine Predsjedniče, u ovom trenutku mi kompletno s našom tehnikom kontroliramo Knin,. Nije uopće to, ako je zapovjed za udar na Knin, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno. S oklopnim snagama, srednjim, većim dometom raketni sustav. Mi smo na 20 km zračne linije ovdje od prevoja... 20 km od centra Knina. Snage koje idu na Knin s 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su svi iz ovog kraja, i poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi. Prvi hrvatski gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru i dokazao, i u svakom slučaju, na te pješake, možemo na to računati. Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, koji imaju 350 odličnih pješaka, koji su se pokazali u ovome, i u operaciji, kao izvanredni. Znači, da mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka, uvježbanih za desantiranje, znači za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi lako možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.
Predsjednik: Uključujući, uzeto razmatranje da i vrtoletni desant napravite.
Ante Gotovina: Da, i to mislim. Stvar, što ovdje dobivamo... udarom s ovog praca, mi kompletno s ostalim dijelom 126. pukovnije, koja je iz ovog kraja, spuštamo se putem, koji je već probijen u pravcu Uništa, spajamo se sa cestom na Uništu, izbijamo u pravcu Svilaje s ostalim snagama i kompletno zatvaramo ovaj prostor, od Svilaje u pravcu Uništa, i oslobađamo, i stavljamo pod kontrolu cijeli ovaj dio ovdje...
..mora biti ofenzivna akcija...
Predsjednik: Gospodo generali, časnici, iako ne smijemo učiniti ništa nepromišljeno, ali treba poći od toga da znači da smo postigli takve uspjehe, od Zapadne Slaveonije, i sada u Bosni, da smo stekli povjerenje naroda, da imamo raspoloženje vojske, da imamo potporu i dobro dijela svjetske javnosti, a demoralizaciju protivnika toliku da ne može biti veća. Prema tome, treba nam i smjelosti. Znači, nije samo da imamo pod kontrolom, nego da ga što prije zauzmemo i da dobije malo, da mu platimo. Prema tome, ništa avanturistički, ono što bismo pretrpjeli gubitke da bi postigli uspjehe. Ali, ipak mislim da nam je bolja politička situacija toliko povoljna da moramo imati u glavi i u Knin ući što prije.
Ante Gotovina: Ovog trenutka, sa ovih pozicija, mi vidimo, imamo ovo, i usporedimo kao Sljeme, kad vidimo Zagreb, evo takva je sada situacija.
Zvonimir Červenko: Gospodine Predsjedniče, ako bih ja mogao Anti reći, da ne vjerujem da on može s postojećim snagama to učiniti, jer će vrlo brzo kroz nekoliko dana biti u poziciji da se brani, a vrlo teško da ovo može...
Predsjednik: Čekajte, malo čekajte, on polazi od toga, da sa zapada pođe u to. Prema tome, koje bi to bile sprske strane koje bi se mogle suprostaviti i našim snagama s područja Grahova, a sa zapada. (Miješanje glasova.)
Ante Gotovina: Ja mislim da je ovo početak...
Predsjednik: Mi moramo graditi svoje uspjehe dalje na... (šuštanje s papirima.)
Davor Domazet: Gospodine Predsjendiče, ova operacija ovdje, te razine, ona da, dapače, ona rješava onaj glavni postulat, koji je ostao... a to je što potpuno na ovome... S tim, budući da je general Gotovina sa snagama koje ima, na onom dijelu planirao ući u Otrić, a to je jedna od drugih ključnih točaka koje jesu... (... pokazuje kartu.)... vidite, ovdje tu, u tome, ta raskrsnica, u tim snagama ući, i rješava onu drugu ključnu točku.
Ante Gotovina: Jasno. I, još nešto, sada nam je bliže izići na Otrić....
Davor Domazet: Ali, i još više, pod jednim - ako vi gledate samo izolirano taj dio, a bez operativne, ili strateške razine, onda on ima sasvim jednu drugačiju projekciju. Kažemo, snage sa zapada, postavljam pitanje odmah - koje snage? Ako su nam 4. i 7. brigada tu, kao nositelj udara za to, znači, mi moramo ovo ovdje... -
Ante Gotovina: Ako ste predvidjeli da izbijate na Gračac s 2. bojnom... gardijske brigade, s ovim postrojbama...
(Z. Červenko: Ma ne...)
Davor Domazet: Ne, ne tako, nemojte. Ova operacija ide i ona može dati prema ofanzivnosti, dominanti, kao duh, kao takav. Mora se biti i sa zapada, a sa zapada smo i mijenjali, zato i nema na ovim novim planovima 7. brigade, jer se nalazi tu. A, sa snagama generala Markača i ostalim snagama zbornog područja, uključujući i 2. bojnu 9. brigade, mora izvršiti ovu prvu etapu zauzimanja prezida, kao ključne točke, onda ona ima ulogu, ova operacija, ovdje kao što je tu...
Ante Gotovina: Toga trenutka je još puno lakše izbiti s ove strane na Otrić.
Davor Domazet: To je jedina dvojba, gospodine Predsjedniče, prebacivanje već snaga, koje jesu, jer manevar bi bio zaista težak, i normalno je da ne dolazi u obzir.
Predsjednik: Ne, pa nema, dakle, prebacivanje odavde, pa na zapad, to je glupost.
Davor Domazet: Da, zato to i kažem, to je jedina promjena. Ali, isto tako, zborno područje Split sada mora napraviti snage dostatne da ih može podržati, jer smao izbijanje Muškovice rješava stvar, jer moramo držati rijeku... (To može, da...) Ostali dio operacije ide već po razrađenome....
Ante Gotovina: Ja to garantiram, izbijanje na Muškovicu, sa snagama koje imamo ovoga trenutka.
... reagiranja i strani mediji...
Predsjednik: Dajte da malo vidimo prvo reagiranje na ovaj moj odgovor, i na sadašnju situaciju u svijetu. Dakle, već sam vam rekao, glavni tajnik NATO-a, upoznao ga je moj ambasador, i zauzet će se za razumijevanje naših. HFP - odgovor na reagiranje na moj odgovor, sinoćnji. Pismo s vrlo tvrdim tonom Hrvatski predsjednik je kategorički odbio, hrvatske vlasti se boje mogućeg srpskog napada na Istočnu Slavoniju. Ako krajiški Srbi ne primijene 6 točaka sporazuma, prisustvovat ćemo razbuktavanju u regiji, koje bi moglo dovesti do proširenja rata. Ukoliko se sporazum poštuje, možda neće biti eskalacije rata tijekom slijedećih 2-3 dana. Izjavio je Ricahrd Holbrooke. I, Richard Holbrooke je u State Departmentu, američkom, zadužen za to. HP. Hrvatski predsjednik je rekao da ponuda nije dovoljna. On očigledno nije jako zainteresiran da UN nadgledaju aktivnosti njegovih jedinica, dok se pokušavaju probotii kroz Bosnu prema Kninu. Tuđman je isto rekao da odbija pregovarati s vođom hrvatskih Srba, Martićem, ili bilo kojim drugim ratnim zločincem. Glasnogovornik UN Ganes je rekao kasno navečer, da je na Srbima slijedeći korak. Ako su spremni poštivati dogovor, onda ćemo vidjeti napredka. Ako se sutra neće napadati Bihać, ako konvoji humanitarne pomoći stignu do bihaća, bez prepreke, to znači da dogovor vrijedi. Već prije hrvatskog odbijanja zapadnih snaga bosanskih Srba, general Ratko Mladić je rekao - da dogovor neće mijenjati njegove planove da ponovno osvoji sva područja izgubljeno u korist Hrvata tijekom zadnjih nekoliko dana. Zašto je Karadžić dao naredbu načelniku Milovanoviću, a ne Mladiću?
Zvonimir Červenko: Zato što je jači od Mladića.

Davor Domazet: Dakle, sukobi između Karadžića i Mladića, i Mladić je pod utjecjaem Miloševića, a Milovanović je izravno pod Karadžićem, to je raskol između njih.
Predsjednik: Da li se Mladić javio?
Davor Domazet: Mladić se nalazi trenutno u Mrkonjićgradu, a zapovijedno mjesto Milovanovića je u Drvaru. Ante Gotovina: To su vam dvije struje, jedna Pale, jedna Banja Luka.
Predsjednik: Reuters: Zapanjujuća hrvatska ofenziva koja je preplavila dva grada i ogrmno područje, prisilila pobunjene krajinske Srbe, da popuste u napadima na zapadnobosansku enklavu Bihać, te da pristanu na razovor s neprijateljem. Ali u Zagrebu hrvatski predsjednik Tuđman odbija Akashijeve prijedloge. Dogovor kojem nedostaje precizan termin za provođenje, ipak predstavlja veliki ustupak od strane Srba. No, nije jasno da li je to samo srpska varka, kako bi kupili vrijeme za pregrupiranje snaga, nakon što je na to područje stigao general Ratko Mladić. (Da, Mrkonjićgrad...) AFP i Reuters. Britanski ministar obrane Michael Portiljo, izjavio je na odlasku u Washington gdj eće boraviti 24 sata kako bi razgovarao o Bosni da ne želi zvučiti melodramatično, ali da hrvatska intervencija sada otvara perspektivu otvorenog rata, u svakom slučaju između Hrvata i bosanskih Srba, što nas jako zabrinjava. Radio Korenica, vijest u 10 sati. Hrvatski predsjednik Tuđman izjavio je jučer navečer Yasushi Akashi. U vijestima se dalje prenosi prijedlog, njihov prijedlog Banja Luka, ne javlja predsjedniku pismo Akashiju, spominje jedino Mladićeve prijetnje prigodom njegovog boravka...
Zvonimir Červenko: Milovanović je veći stručnjak od Mladića, to je bez svake sumnje.
Predsjednik: Sada, slušajte, ne znam, u tu procjenu se ne bih sada, ali Mladića ste razumjeli, ne može se poreći da je....
Ante Gotovina: bolji je vojskovođa.
..nizak moral...
Predsjednik: Da, bolji je vojskovođa, da i drzovit je, i on koristi. Slušajte, on, kao i Karadžić i Milošević koristi do sada to nejedinstvo Europe, Francuske, Engleske, Njemačke i Amerike, i prema tome, oni su iskoristili to do maksimuma. Druga stvar je što oni sada nemauu snaga. Slušajte, kada oni nisu uspjeli poslije našeg "Bljeska" u Zapadnoj Slavoniji da nam osvoje Oraški džep, onda je to najbolji znak, a to im je trebalo kao lijek, da dopustili nekakvu objedu, i da bi stvorili tu granicu na Savi. Tako da je to znak poprilične njihove bespomoćnosti, u cjelini uzevši, što ne treba potcjenjviati, ali moramo i to s tim računati, i, evo, da, ako nisu mogli s Orašjem ovladati, kako bi sada nas mogli ugroziti na bilo koijem području, osobito s pametno isplaniranim i odlično provedenom našim ofenzivnim djelovanjem. Mislim da ovu ideju, koju je general Gotovina iznio, da je treba uzeti u obzir, da ne dolazi uopće u obzir prebacivanje tih snaga na zapadno područje, nego djelovanje, njihovo djelovanje s tog područja prema Kninu, prema zapadu. Niste mi ništa kazali šta možemo, kad već tako pođe, što možemo u odnosu na Benkovac. Da li oni u Benkovcu imaju neke snage, ili su gore?
Ante Gotovina: Sve te snage ovog trenutka, su, po obavještajnim podacima koje imamo, iz službe sigurnosti, maksimalno pripadnika benkovačke brigade, koji su iz sastava Obrovac, Benkovac, Đelevske, Kistanje, bili su na prostoru Grahova, Glamoča. Tamo su te njihove glavne snage razbijene. Znači, ovog trenutka je njihov moral nizak, i njihov povrfatak sigurno u Benkovac, i u te brigade, i ofanziva u tom pravcu je upitna. Mi imamo dostatne snage za obranu, u tom prostoru, a naša brza ofanziva bi sigurno primorala te njihove snage, koje su sposobne za protuudar, da ih povučenmo u pravcu sjevera.
Predsjednik: Možemo u pravcu sjevera, ali i onda mi pripremite i neke manje jedinice da uđu u Benkovac. Da li to razumijete?
Ante Gotovina: Da, jasno, to su domaće postrojbe.
Predsjednik: Treba imati smjelosti, u jednoj općoj demoralizaciji, i slušajte, koliko imate iskustva, imam ga ja iz rata, koliko vi imate iskustva - u jednoj općoj demoralizaciji gdje se oni više ne mogu pouzdati da će dobiti pomoć. Tu treba imati smjelosti, itd.... Ante Gotovina: Da, od tog ratnog lana, koji je već odobren, to je sve predviđeno, znači, one snage, koje su u obrani, određene.... povoljna situacija, kreću u...
Davor Domazet: ... kao snage za gonjenje, dani su im točno pravci, vrlo male snage, gdje ulaze u dubinu.
Predsjednik: Da li ima netko od vas nekih novih prijedloga ili mišljenja, kada možemo poći u jednu takvu operaciju, sveukupnu operaciju. Prema tome, s tim da tu trebate planirati. Ovo što je Domazet iznio, ali, to ipak precizirati, koje su to točke, koji su to pravci koje točke moramo, s kojima moramo ovladati, da bismo protivnika kasnije potpuno dotukli, prisilili na kapitulaciju. S tim što sam rekao, i ovo što smo kazali, da im ovdje treba dati izlaza da mogu.... Jer, važno je da im ti civili, da pođu, pa će onda i vojska, i kada kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge.
...iseljavanje civila...
Ante Gotovina: Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze za Banja Luku i Beograd. Znači da mi, ako nastavljamo ovaj pritisak vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih, koji moraju ostati, koji nemaju mogućnosti otići.
Predsjednik: Da li je moguć udar na Knin, da ne pokažemo logor, koga UNCRO tamo, UNPROFOR....
Ante Gotovina: Mi možemo jako precizno, ovog trenutka, djelovati po Kninu, bez da ciljano u vojarnu, u kojoj se nalazi smješten UNCRO. (Imamo sve snimke, i točno se zna to...)
Davor Domazet: U toj južnoj vojarni, a njegove snage su sjeverno. Prema tome, može se vrlo precizno gađati, a da se nikako ne dođe pod djelovanje, u.... malo južnije od Knina, to su precizno....

Ante Gotovina: Ovoga trenutka ni jedno naše oružje ne djeluje bez navođenja, znači, neposredno se navodi.
Predsjednik: To znači ipak malo zahtiejva ovako, prema tome, da nam nije glavna zadaća spajanje prema Bihaću, nego... i to ipak zahtijeva pomjeranje dosadašnjih planova. Koliko vam treba i za dvoršenje plana i za eventualno pregrupiranje snaga. Da li će to zahtijevati pregrupiranje snaga?
Zvonimir Červenko: Dva dana, ne više.
Predsjednik: General Crnjac, što?
Miljenko Crnjac: Gospodine Predsjedniče, ja isto smatram da bi nam bilo potrebno 2-3 dana da bi izvršili pregrupiranje snaga, jer ovo je sada novi momenat, general Gotovina planira 7. i 4... znači, treba dovesti snage, dublje. Druga stvar, ne znamo, ja do sada nisam znao gdje će 5. korpus djelovati. Ako će djelovati prema generalu Gotovini, onda se odmah mijenja situacija i prema meni i prema Norcu. Inače, 5. korpus je u onom našem planiranju, bilo da bi on djelovao prema Slunju, i prema stožernom brigadiru Norcu. Sada bi 5. korpus najvjerojatnije trebao ići s njima, i dogovoriti da djeluje prema Kulen Vakufu, odnosno da djeluje dolje...
Predsjednik: Koliko ima Dudaković, 5. korpus?
Ante Gotovina: Ima 15.000 (Ima?) Da, da, ima, ali ima on još 10, al ih nema s čime naoružati, i to je problem. Da ali 15.000 ima.
Predsjednik: Dobro, može makar fingirati djelovanje i prema zapadu i prema jugu.
Zvonimir Červenko: bilo bi najbolje da ide prema jugu. Davor Domazet: Ne, ne, njegov je Kulen Vakuf, i neka ide s bosanske strane granice.
... o panici u Gračacu...
Predsjednik: Znam, ali to ne znači, ako ide na Kulen Vakuf, s brigadom.... s nekakvom satnijom ne može tamo. (On će vezati te stvari.)
Miljenko Crnjac: Da, tako je, to bi trebalo dogovoriti, ali snage, koje bi došle, tu gdje je bila planirana 7. trebati će im 2, 3 dana upoznavanje prostora, terena, itd, ja bar to tako razmišljam.
MirKo Norac: Nisi dobro slušao, tamo gdje će doći 7. doći će sa druge strane 7, to je ista stvar, i i ne mijenjamo ništa s druge strane, ovo dolazi, i ništa se ne mijenja, nikakve snage. Ovo je najlakši manevar, i najbrži, ali isti je, ali, cilj je isti, Ante i smo se razumjeli odmah. (Da, bitan je cilj.) Da, dolazi na isto mjesto, samo sa druge strane.
Ante Gotovina: Da, sa druge strane, a sa ove strane je puno bliže, nego prebacivanje. (Nemamo više...)
Mirko Norac: Imamo ovo ovako, ovdje ... (listaju kartu...)
Predsjednik: Šta je Markaću tu zadaća, tko zauzima Ljubovo? (Norac.)
Mirko Norac: Predsjedniče, sukladno zadaćama i ratnom planu mi smo apsolutno sve poduzeli, znači, apsolutno smo izvršili sva pregrupiranja snage, i doveli ih u očekujuće rajone, grupirali... i domobilizirali smo i postrojbe, i uspostavili i ovo, svake brigade, doveli postrojbe, i domobilizirali postrojbe i doveli ih u očekujuće rajone. Jedino još nije pregrupiran 1. brigada, koja bi trebala doći tijekom dana, ili sutra. Meni, što se tiče ovoga dijela, maksimalno je potreban jedan do dva dana, znači da sam apsolutno spreman za izvršenje, u cijelosti, operacije, u jednom dijelu spajanja, i s 5. korpusom, i dva pomoćna pravca, na pravcu Čanak, Trnavac, ispred Koreničko vrelo, ispred Korenice. I, drugi mi je pomoćni pravac Ljubovo, gdje bih zrakoplovnu luku stavio pod kontrolu. Znači, ja bih to mogao maksimalno još jedan dan, koji bi mi bio potreban da to tako, mada su mi sve postrojbe spremne.
Predsjednik: Znači, s tim da bi trebao ići pomoćnim snagama prema Bihaću, a glavnim snagama bi išao južno prema Kninu i Korenici.
Mirko Norac: Ne, ne, glavni pravac napada mi je, sukladno o ratnom planu. Glibodor, Lička jesenica, Saborsko, Drežin grad, a pomoćni pravci su mi južno od Plitvičkih jezera.
Gojko Šušak: A, njegove brigade i Markač mu je ovdje na ovom pravcu , jer djeluje s Markačem.
Predsjednik: Generale, to je bilo u skladu, takav plan. Mislim da tu treba male korekcije, to je bilo u skladu s tim planom, da nam je važno prodor do Bihaća i samo presijecanje neprijatelja. Ali, sada nam nije glavno, to je pomoćni pravac, pomoćna zadaća, sada prodor prema Bihaću. glavno nam je sada udar po protivniku i ovladavanje područjem.
Mirko Norac: Gospodine Predsjedniče, jedino jedan prijedlog, ako dopustite - onda bih mogao ići prema Lapcu, ovaj dio snaga,koji se pregrupira, pregrupira 1. brigadu, uvesti s pravca Ljubova, i uvesti je dolje, odnosno preko Debelog brda, i prema Lapcu, tako da zatvorimo taj pravac, a snage 5. korpusa Armije BiH, onda bi se zajedno spojili sa snagama i zbornog područja, i odsjecali bi taj dio. S tim da onda moramo blokirati Korenicu.
Predsjednik: Da, da, to i se čini tako, Da, šta?
Dr. Miroslav Tuđman: U tom slučaju ako ovo bude izvedeno u roku od, ne znam, 48 sati, neće ovi imati vremena da se ovi izvuku vani. (Da, onda ga zatvaramo). Da, zatvaramo ga onda. (Miještanje glasova.) Da, onda ide malo južnije od Bihaća, tako da ostane ovaj put. A, ovaj ovdje, imaju vremena da se izvuče. (Ako idemo uv eću dubinu...)
Davor Domazet: General Gotovina ide istočni smjer, izbija ovdje, mi zauzimao Velebit i Gračac stavljamo pod nadzor i kmunikaciju, a ovdje ostavljamo prostor. Ne treba bitno mijenjati korekciju plana, samo neki pravac, a ovdje presjecamo, ovo sjeverno i južno od Plitvica i stvarmao uvjete da oslobodimo Slunj kao koridor, kao takav, tako da će 5. korpus se moći usmjeriti u jednom i drugom pravcu. Mislim da neke velike korekcije sada nisu potrebite, samo priprema završna dva, tri dana.
Mladen Markač: Gospodine predsjedniče, da se uključim, moja zadaća u ovom planu na mikrorazini vezano za gospodina Norca-mi krećemno sa Velebita - ovdje je Sv. Rok i tu je cesta Obrovac - spuštamo se sa Velebita (ovo plavo) i imamo zadaću da dođemo, blokiramo Gračac i oslobodimo...
Predsjednik: S tim kad i kažeš da blokiraš Gračac imaj na umu da može biti takva situacija, panika u Gračacu da uđeš i što prije uđeš, da javiš da si ušao u Gračac i svi vi koji ćete biti, jer će to djelovati psihološki u takvim situacijama, psihološki utjecaj pada pojedinih mjesta je veći negoli da dva dana tučeš sa topovima, granatama itd.
Mladen Markač: U našem operativnom planu je bila 7. brigada - mi smo trebali stvoriti povoljne uvjete za daljnje uvođenje, s tim da u isto vrijeme Hrvatska vojska ide prema Obrovcu i na Muškovce. Znači, u isto vrijeme se to odrađuje i stvara prostor. Međutim, ovim sada što iznosi gospodin Norac, znači nije promjena zadaće...
...Obrovac će sam pasti...
Predsjednik: Kad pođete ovdje, oni će Obrovac sami napustiti.
Mladen Markač: Nema promjene zadaće, s tim da gospodin Norac ide gore. Znači, njih stavljamo ovdje u džep i odatle možemo krenuti prema Norcu, a Norac krenuti prema Lapcu i praktički smo ovaj čitav prostor iselili. Ovo se sve uklapa i praktički to dobiva s ovim planom koji je gospodin Gotovina predložio, praktički se čitavo to područje stavlja pod...
Predsjednik: Shvatite gospodo, da je situacija u njihovim redovima takva, pa oni su napustili Glamoč, Ante, koliko, dva dana prije nego što smo mi ušli, i samo Grahovo, a kakva će tu situacija biti nakon tih pobjeda Hrvatske i još su glupi pa govore kako Hrvatsku vojsku vode američki generali i NATO-ovi avioni. To je jedna opća psihoza demoralizacije. Samo mi ne smijemo dopustiti grešku da nas negdje, razumijete, nanesu neke nepotrebne gubitke.
Zvonimir Červenko: Gospodine predsjedniče, mi kod Ante Gotovine moramo se čuvati, mi ne smijemo doživjeti nikakav poraz ovdje. Ovo što oni namjeravaju, to ni pod kakvu cijenu...
Predsjednik: Momentalno oni nemaju nikakvih snaga...
Davor Domazet: Što više čekamo, ... I što sam rekao u svom izlaganju, ove snage što su oni pripremali, rekao sam da ne mogu u najpovoljnijim uvjetima sve da angažiraju, ne mogu 4 do 5 dana. Prema tome, mi dva dana imamo pripremu, tri dana smo ispred njih.
Dr. Miroslav Tuđman: Ovo je realno za očekivati kad se ovo očisti, pa kada se izvuku snage onda se oni mogu pripremiti nakon deset dana. Za to vrijeme mi ćemo ovo sve očistiti.
Predsjednik: Treba nam umjesto utorka četvrtak... (Glasovi: U četvrtak ujutro) Ali dotle bi trebalo, molim vas lijepo, da nam daju povoda, da provociraju.

Zvonimir Červenko: Jedino da Markača zadužimo za to.
Mladen Markač: ... i optužimo ih da su nas napali diverzantski da imaju namjeru ići prema Maslenici, da imaju namjeru ići preko Velebita na prometnicu od Karlobaga prema Starigradu, žele to presjeći i zato smo morali intervenirati.
Davor Domazet: Mislim da bi bilo najbolje - na sljedeći način: da zrakoplovnu Udbinu - oni koriste, napravimo jednu eksploziju da su zrakoplovstvom udarili i tako maskiramo sve naše pravce, a nama se otvara...
Predsjednik: I ovdje da vrše protunapad na Grahovo, naši su odbacili i idu naprijed. Treba isto tako gore na sjeveru u odnosu na Kostajnicu...
...gdje će bježati...
Vladimir Zagorec: Mi bi njima predsjedniče, morali otvoriti džep, ali oni kad počnu bježati oni će morati negdje bježati, prema Kninu neće, prema Kostajnici, moramo otvoriti negdje džep gdje će oni pobjeći - Dvor na Uni.
Ante Gotovina: Bio im je patrijarh, održao je molitvu, liturgiju Dvor na Uni i išao je u Knin promijenio je - trebao je ići na Banovinu, ali je promijenio, otišao je u Knin.
Predsjednik: Je li istina da je Arkan s njime?
Ante Gotovina: Da, oni ga čuvaju gospodine predsjedniče.
Zvonimir Červenko: Ja bih molio predsjednika da preciziramo ako oni počnu granatirati Osijek, da li tamo što učiniti gospodine predsjedniče?
Predsjednik: Ponovno ponavljam, ne smijemo se dati isprovocirati da mi damo povoda Jugoslaviji da stupi u rat, razumijete?
Vladimir Zagorec: To bi bio povod da mi dolje krenemo.
Predjednik: Mi nismo kadri, bilo bi glupo da idemo istovremeno na istočnu Slavoniju i na Baranju, tu bismo izgubili podršku onih prijatelja koji nas podržavaju suzdržano. Ako tuku Osijek, oni će se iskompromitirati politički pred svijetom, a što bismo mi mogli tući, neko selo?
Zvonimir Červenko: Nemamo adekvatnog cilja.
Ante Gotovina: Jedino Beli Manastir, ništa više. ni približno drugo.
Predsjednik: To jedino ako možemo udariti po nekoj bateriji, ne ništa drugo. Gospodo, znate ta odluka da idemo ima i svoje političke i gospodarske financijske i druge strane. Znači, ona nas košta izravno, a mobilizacija i sve to skupa, neizravno, a što također izravno, vjerojatno da neće samo biti povećanja turizma negoli će i ovi koji su tu otići. Ali, to je razlog da ne možemo čeprkati. Znači, idemo da onda riješimo jug i sjever, razumijete. Prema tome sljedeće godine ćemo imati Hrvatsku i turizam, a isto tak oslobađamo snage da krojimo granice Hrvatske u Bosni, razgraničenje. Prema tome, to što sada odluke koje donosimo i provedba tih odluka je od golemog povijesnog značenja.
...trošimo streljiva kao da smo Rusi ili Amerikanci....
Zvonimir Červenko: Još jednu stvar gospodine predsjedniče, ako dozvolite, ja bih volio da gospodin Zagorec ovdje jasno kaže da li on u stanju logistički podržati nas sa svim sredstvima koje mi tražimo. Ja znam koliko čega imamo, ali to je jako bitno.
Vladimir Zagorec: Logistički mi možemo podržati jedan dio - popis imaš - međutim, utrošak streljiva koji je bio na Glamoču i Bosanskom Grahovu je relativno velik. Mene sada samo zanima i ja molim sve zapovjednike da se obrati pažnja na utrošeno streljivo u ovim operacijama. Mi u pričuvi imamo za nekih 5 dana, međutim, treba obratiti pažnju na topništvo, recimo koristi se 100 mm za tenkove, T-55, puno više nego 130 ili 122 za topove.
Ante Gotovina: Da, ova je operacija bila najviše izražena tenkovska borba.
Vladimir Zagorec: Da, tu se tenk možda koristio više kao top, jer ovog streljiva topničkog ima.
Ante Gotovina: Jer to je tako brdovito zemljište, da topovi 130 i 122, raketnim sustavom dolazi manje do izražaja jer nisu to visoravni nego više tenkovska borba, znači brz prodor.
Vladimir Zagorec: Za par dana je 3,4 tisuće granata, 100 mm ispucano.
Predsjednik: Gospodo, ja sam pred svima vama, a posebno pred nekim tu generalima govorio da u čitavom tom svom ratu zaista trošimo streljiva kao da smo Rusi ili Amerikanci. Prema tome, tu se više služiti sa manjim jedinicama, diverzantskim djelovanjem i sa iznenadnošću, udarom manjih snaga, pješačkih, pa i ovim helikopterskim, odnosno vrtoletnim, desantima tamo gdje se ne očekuje, ali se može postići daleko veći učinak negoli - jasno je, a kad bismo imali dovoljno onda bi i ja bio za to da najprije sve uništimo sa granatiranjem, pa da onda krenemo.
Vladimir Zagorec: Gospodine predsjedniče, ja garantiram da ćemo imati sve, odnosno imamo opskrbljeno sve, samo još jednom molim sve da smanje, da se ide puno realnije. Nepopularno je, ja baš ne dajem sve prema zahtjevima, a jer ako se da onda se i potroši, znači, idem onako...
Predsjednik: Ali poveži međusobno i prosudba da tamo gdje treba dati, treba dati, a svi vi, znači, ne razbacivati nego štediti. Što se nas tiče i sada Granić ide na sastanak sa Velajatijem itd, pokušati ćemo isto tako to riješiti.
Davor Domazet: Gospodin ministar zna taj prostor i tu su bunkeri bili tako utvrđeni da smo mi slali pješadiju, a išli smo frontalno tenkovskim udarom, imali bismo stotine mrtvih...
Ante Gotovina: Avione spuštamo, što naše, što muslimanske, uzimamo, međutim, ja bih vas molio, od onog sastanka, mi nismo dobili ni jednog centra. Sve ovo u zadnjih šest mjeseci, ministar jako dobro zna, išlo na riječ, od onih raketa S-300 pa nadalje.
Predsjednik: Kašpar dati ćeš mi predsjednika Vlade kad završimo razgovor.
Ante Gotovina: Ja sam vam zadnji puta rekao dug je 70 milijuna dolara bio zadnji puta, sada je već malo veći. Nije problem, ali barem nešto da damo.
Predsjednik: Jasan je problem. (Upadica: Drugih problema neće biti) Još malo u smislu promidžbe. Dajte ova dva dana - mislim da bi trebalo ići ovako afimirati našu pobjedu, mislim da u promidžbenom smislu nismo dovoljno dobro iskoristili, čuo sam, znači, govorilo se o 200, 250 mrtvih, to je ponovio i ovaj Šorić, a Ante Gotovina mi kaže da su imali 317, prema tome, dajte radi podizanja morala u redovima Knina, javite i objavite to, 300, 350, pokažite ta tri tenka koja ste zarobili i koja su u uporabi. Davor Domazet: Sama grahovačka brigada priznaje 400 van stroja, sada što mrtvih i što ranjenih... (Upadica: I topnički divizion zarobljenih)
Predsjednik: To treba kazati.
Davor Domazet: Mi smo ekipirali treću brigadu HVO sa topništvom koje je zarobljeno.
...dati do znanja kuda da izvlače civile...
Predsjednik: To dajte radi poboljšanja klime u našim redovima, a razumije se i njihovim, i u svjet. Gledajte, taj svijet, čak i naši prijatelji, oni su sve to - naših akcija, robovali nekoj ideji da su Srbi toliko nadmoćni da smo mi bespomoćni i od Maslenice pa nadalje, otkaza UNPROFOR-a, stalno su me upozoravali doživjeti ćete poraz itd. Sada smo ih malo uvjerili, ali dajte te podatke - tenkove, te topničke baterije, gubici, znači, od danas, sutra, prekostura stlano to ponavljati na televiziji, na radiju i ovo da oni napadaju, da pokušavaju to napadima, da je ovo samo manevar njihovo izvlačenje, da nisu napustili područja koja su osvojili u Bihaću itd.
Dr. Miroslav Tuđman: Da li ovdje da se na radiju prenosi poruka koji su im putevi otvoreni za izvlačenje?
Predsjednik: Da, to bi trebalo reći - ne da su im otvoreni, negoli da je opaženo da se civili izvlače tim i tim putevima.
Dr. Miroslav Tuđman: Da li to možemo negdje na početku akcije reći. Da li možemo objaviti da im se da do znanja da se tu izvlače civilima?
Predsjednik: Da, reći da polaze sa civilnim automobilima, kolima itd.
Dr. Miroslav Tuđman: Ali ćeš zatvoriti neke putove, pa da im kažeš u kom smjeru da ide da imamo što manje poslova.
Predsjednik: Gdje je taj prijelaz? (Dr. M. Tuđman: Kod Srba.)
Dr. Miroslav Tuđman: Evo, ovdje na auto-karti je još lakše vidjeti. To je Kulen Vakuf, Srb, dobro sam rekao.

Predsjednik: Ima dalje put?
Ante Gotovina: Ima, iziđe na Bosanski Petrovac, prema Drvaru, ovdje, vidite.
Dr. Miroslav Tuđman: Treba reći da nije moguće proći sa tenkovima i topovima.
Predsjednik: Ima li nešto načelno još razjasniti?
Gojko Šušak: Imam ja pitanje. Gotovina-Markač, vremenski koliko do spajanja vas dvojice? Ante Gotovina: Poslije mene je potrebno četiri dana sa dvije strane.
Mladen Markač: 8 do 9 dana sve skupa, ako general Gotovina ima četiri dana rada, znači da se spusti, da napravi ovu operaciju, mi smo predvidjeli 4 dana da bi došli ispred Gračaca.
Predsjednik: To nije osam dana, nego treba istovremeno poći, pa znači za četiri dana.
Mladen Markač: Pitanje je kilometraže gospodine predsjedniče: Mi sve radimo na nogu, pješaštvo je na cesti, nema komunikacije. (Predsjednik: Kolika je to kilometraža) 18 km od sadašnjeg položaja do Gračaca.
Predsjednik: Ne trebate za 18 km četiri dana.
Mladen Markač: To je konfiguracija tla, to se ide pješice. Do granice ima isto toliko.
Ante Gotovina: Mi smo skratili s ove strane, i ja sam točno na 20 km od Otrića.
Gojko Šušak: Da li se ti srećeš s njim u Gračacu?
Ante Gotovina: Ne, u Otriću.
Gojko Šušak: Zato pitam.
..ako izbjeglice krenu prema Zagrebu...
Ante Gotovina: Ali ne treba on mene dočekati u Otriću. Kad sam izbio u Otrić ja sam prekinuo komunikaciju fizički. Ja neovisno o tome radim. Kada on prekine, prekinuo je sve komunikacije, nema više ništa, a mi smo izbili u Gračac, ušli smo u Gračac. Ne treba se spajati. Ovo je Otrić, on u Gračac i stvar je riješena, to je cilj operacije. Oni ne trebaju ići unutra u ovaj prostor, tako da se operacija odvija...
Predsjednik: Ti izbijaš na Otrić i ovdje se spuštaš na lijvoj strani i vidiš kakva je situacija u Kninu, pomoć razaranjem jednog dijela i po mogućnosti ući.
Mladen Markač: Gospodine predsjedniče, čim mi osvojimo Čelavac kao centar veze i praktički mozak tog dijela oni su gotovi sa sistemom veza i praktično to će biti totalno rasulo.
Zvonimir Červenko:  Gospodine predsjedniče, ja bih molio - Domazet, dajte mi objasnite kako će se ovi centri veze, kojim redom, kojim fazama?
Davor Domazet: U prvom udaru, to bi bio početak operacije, ide se na zapovjedno mjesto 18. brigade u Buniću što stvara uvjete... njihovog sustava i omogućava snagama - izbije se na Ljubovo i stavi pod nadzor. I drugo, u istom tom udaru Čelavac, Čelavac idemo s razloga što mu ostavimo samo dio veza između Knina i preko Petrove gore da ih mi slušamo, to zrakoplovom idemo. (Upadica: Misliš sa Plomina kad govoriš o Kninu?) Iz Plomina na Plješivicu i ostavljamo da mi slušamo to sa operativno strateške veze, a uništavanje Čelavca, skidamo mu sve operativne i taktičke veze na prostoru VII. i XV. korpusa. Nakon toga kada krene operacija sjevernog dijela, idemo na Petrovu goru, ostavljamo Zrinsku goru isto tako da samo taj jedan dio veza slušamo i na kraju završava se sa Zrinskom gorom.
Predsjednik: Što je sa tim njihovim pokretnim s kojima mogu eventualno - rampama... (Upadica: Mislite na protuzračne...)
Predsjednik: Zemlja-zemlja.
Ante Gotovina: Oni ne mogu, imaju uređen položaj u Maji (?) i normalno sa Arkanom mogu sa prostora - znamo te pozicije, tako da ćemo to topništvom pokušati neutralizirati a ako osjetimo u eletkroničkom izviđanju da se oni nalaze u pokretu, onda ćemo zrakoplovstvom ići izravno na njih.
Predsjednik: To mislim, da ne zaboravite.
Ante Gotovina: Ne, to smo planirali.
Predsjednik: U čitavoj ovoj operaciji, slušajte, gdje moramo ići na prekidanje veza između njih i zauzimanje ključnih položaja jako bi rado vidio neki vrtoletni desant na nekakve takve točke koje su važne, a gdje nemaju velike snage. Nisam čuo ni jedan, imate li?
Ante Gotovina: Imamo po planu, jer ako gledate ovu kartu ovdje, vi ne možete probijati nego tek drugi dan oklop, znači poslije 24 prva sata ne možete, tu inžinjerija radi, ali ubacivanje grupa sa helikopterskim desantom, sa prizemljenjem mi zauzimamo ove glavne vrhove i tu im omogućavamo prodor inženjerije i iza inžnjerije protuoklopne snage. Ja imam tu samo 24 sata da probijem put i da spojim ta dva puta - da izbijem direktno sa cestom na Otrić. Znači, prvih 24 sata služimo se samo pješadijom, topničkim udarom i desantiranjem u prostorima. Tu na ovoj karti to možete vidjeti, to je ovaj greben. Poslije kada smo oslobodili snage onda možemo i desantirati unutar Ravnih Kotara, kada smo izbili na Otrić sa ostalim snagama se približimo njemu južnije.
Predsjednik: Možda se spustiš na kninsku tvrđavu da zaštitiš UNCRO tamo.
Dr. Miroslav Tuđman: Nema toliko helikoptera.
Predsjednik: Što više smjelosti razumijete, to više uspjeha.
Dr. Miroslav Tuđman: Onda može 20 ljudi stati u helikopter.
Ante Gotovina: Imamo Herkulesa u Šepurinama.
Dr. Miroslav Tuđman: Ja da ti dodam Cesnu kao vodiča.
Predsjednik: Dajte jasno ovih dva dana pregrupirajte ali i odmorite vojsku dan prije toga.
Gojko Šušak: Gospodine predsjedniče, mi smo sagledali što bi mi napravili, a sada ostaje ono što ako? Prvo, što ako oni bombardiraju Osijek i Vinkovce, a počinju izbjeglice kretati prema Zagrebu. Znači treba stožer Vlade postojati koji će taj prihvat organizirati. To moramo unaprijed vidjeti.
Predsjednik: Sazovi sa predsjednikom Vlade znači jedan uži stožer sa to. Sa vojnog gledišta zadaća samo udar po njihovim bitnicima.
Gojko Šušak: To znamo, ali govorim ako oni počnu granatiranje, mi ćemo imati i do sto tisuća možda izbjeglica. Panika se može stvoriti, oni ga mogu tako granatirati da stampedo nastane preko noći. Sada, kako se tu postaviti, tu moramo biti mi organizirani da ne izazovemo mi paniku ovdje, onda su oni napravili protuefekat. To je jedno.
Predsjednik: I zaustaviti ih na području Đakovića, ne dopustiti da idu dalje.
Gojko Šušak: Drugo, mi moramo dati zapovjednicima jasno na terenu gospodine predsjedniče što ako UNCRO počne djelovati, to nije isključeno. Ja sam sinoć, Kanađani, onako kako se ponašaju to bi mogli učiniti. Bit će takvih stvari. Mi moramo dati čiste naputke njima. To je jedno. Drugo, ja sam mislio predsjedniče, to je jedan stožer. Drugi stožer je odnos sa UNCROM netko tko je stalna kontakt osoba, a uvezi je s nama i da s njima to rješava, da dobijemo naputke, jer će se stvari odvijati prebrzo da bi se onda mogli tražiti okolo i sazivati. To je drugi problem koji se meni pojavljuje. I treće, gospodine predsjedniče, ja nisam siguran, Ante ti si rekao da ova akcija ide u redu, s time da dobiju dvije brigade od Armije BiH da krenu prema gore.
... o Abdiću...
Ante Gotovina: Bilo bi dobro kada bi...
Gojko Šušak: To je nerealno za očekivati, kada bi imali, nećeš ih dobiti za dva dana, mogao bih ih dobiti za dva tjedna i to što bi dobio. To je jedno. Drugo, njihovo vozilo prema Kulen Vakufu, nije realno da će oni to napraviti, jer bi onda Abdić koristio priliku i on može malo osloboditi toliko da provocira, ali ništa drugo da napravi.
Predsjednik: Abdiću treba prenijeti moju poruku, ne da samo sotane neutralan, nego li dasurađuje sa hrvatskim snagama.
Gojko Šušak: Ali ne zapovijeda Abdić jedinicama, nego Srbi predsjedniče. I onda dok Abdić te probleme riješi...
Predsjednik: Neka se Abdić znači tih Srba rješava.
Ante Gotovina: Gospodine predsjedniče, četiri dana, znači dva dana poslije početka operacije, dvije brigade muslimanske mi smo uvijek dobili ako bude tako.
Gojko Šušak: Čekaj malo, ne idemo mi u akciju Ante ako, to ako, je dobro došlo, ali mi moramo znati točno što smo u stanju napraviti.
Ante Gotovina: Vi ste primijetili da ja strelicu nisam ni stavio prema Kulen Vakufu, nego sam reka oda bi to bio moj zahtjev.
Gojko Šušak: Čekam  ali znači li to da oni mogu tebe vezati protunapadom tako da ti ne možeš ići u napad.
Ante Gotovina: Ne, nego ću morati osloboditi jedan dio snaga za bočnu zaštitu.
Predsjednik: Ne mogu vezati, ne mogu, nemaju oni te snage da vežu sve snage, to je sasvim sigurno. Pitanje je, ukoliko može on ofenzivno djelovati prema zapadu, ovisno o tome da li ćeš dobiti, ali to moraš s manjim snagama riješiti.
Ante Gotovina: Bilo bi idealno kada bi 4. korpus krenuo prema Kulen Vakufu i kada bismo dvije brigade uputili u pravcu Kulen Vakufa, to bi bilo idealno.
Dr. Miroslav Tuđman: Tu treba računati ako se ovo pomiče za dva dana, znači ovi će onda imati jedno četiri, pet dana od završetka operacije, imat će vremena da prebace ove snage i tamo češ trpiti napad. To im je jedina šansa da oslabe pritisak na Knin. Prema tome, trebat će utvrditi, tu će biti pritisak i treba s time računati.
Tobože ljudska prava
Gojko Šušak: Treće, predsjedniče, samo da još završim. Možemo li mi imati vašu suglasnost, ali s time da onda idemo i u rizike ako izgubimo. Ja mislim da bi to psihološki imalo efekat na njih da mi, nakon prvog dana operacije po Benkovcu, Obrovcu riskiramo baciti letke s nečim što bi moglo i nastradati, ali da znademo onda unaprijed da je to nešto što smo riskirali, ali ih pozvati u vaše ime, kakav god letak napraviti, nakon prvog dana operacije, u njemu kazati putove kojima se mogu izvlačiti, napraviti tako da izazove ovakva pomutnja kakva je još duplo veća. Ali onda treba riskirati, i naći ljude, a ja vjerujem da ih ima koji će riskirati to napraviti.
Predsjednik: Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo... Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.
Dr. Miroslav Tuđman: Ako mogu reći, ovo se pokazuje ipak da oni slušaju više radio i televiziju nego letke.Bolje je ići preko radija i televizije...
Predsjednik: Preko radija i televizije, ali i s letkom.
Gojko Šušak: Ići s letkom, ali ga baciti među njih. Sam njegov osjećaj da si ti uspio, biti nad njime, baciti mu ga, to je nešto izazvalo.
Predsjednik: Slažem se, to isto tako dokazuje našu snagu. Dobro, ići ćemo s time.
Gojko Šušak: Još jedno gospodine predsjedniče, u tom slučaju mi bi trebali ili nekoga od vašeg ureda, da ovaj stožer ponovno da uspostavimo za promidžbu. Mi smo taj stožer uspostavili u Posušju, ali sada se to vraća u Zagreb dana, trebamo nekoga iz vašeg ureda koji će biti kontakt osoba. Je li Rajakovićka, ona treba biti u Zagrebu na licu mjesta, da to funkcionira kao i zadnji puta.
Predsjednik: To je sada ovo pitanje, ovo što si kazao i za UNCRO, to znači Šarinića. Što se mene tiče, da li je sigurnije koordinirati, upravljati iz Brijuna ili iz Zagreba.
Gojko Šušak: Psihološki bi bilo jako loše da koordinirate odavde predsjedniče zbog puka. To bi bila pozicija, mnogi bi to iskoristili na jedan način, znaš vojska, gine, a vi... u tom kontekstu je tako. S druge strane opet, znajući vašu neopreznost, možda je bolje stajati ovdje nego u Zagrebu. To možemo dogovoriti, ali iz Zagreba da koordinirate akcijom. Mislim da je to bolje.
Predsjednik: Apsolutno politički to je bolje.
Gojko Šušak: To je jedno, drugo bit će i ambasadora predsjedniče, Galbraith i svi koji će biti tamo...
Predsjednik: Oni će dignuti rep.
Gojko Šušak: Oni su svoje obavili, oni će ostati. Kada to sve uzmemo u obzir gospodine predsjedniče moja prosudba je da prije petka mi ne možemo krenuti.
Zvonimir Červenko: Gospodine predsjedniče, ja se ponovno vraćam na ono da mi iz postojećih naših planova koji su razrađeni, koji su jasni, pripreme su izvršene, da kao za cilj, prva faza toga plana i onda u toj fazi da se vidi što dalje.
Predsjednik: Ništa, što dalje.
Gojko Šušak: Nema prve faze, nego idemo.
Zvonimir Červenko: Idemo do kraja, molim, to će biti ona prekretnica.
Gojko Šušak: Ako psihološki ideš s pravom fazom, onda staneš...
Zvonimir Červenko: Ne, nećemo zaustavljati, niste me razumjeli gospodine ministre.
...granatirati po naseljenom mjestu...
Gojko Šušak: Predsjedniče, ja isto predlažem koliko je kod Markač sposoban njih nagovoriti na provokacije, njega oni po Velebitu mogu negdje gađati, to nam neće biti neko pokriće. Norac skupa s njime bi trebao isprovocirati da možda i po Gospiću ili nečemu lupnu dvije granate. Mislim, treba po naseljenom mjestu, tamo gdje je Markač to je pod Velebitom, mogu lupati cijeli dan. Svi su unutra, i Norac je unutra, i Markač je unutra.
Predsjednik: Ne mora ulaziti...
Gojko Šušak: Ali on isto ima pravac, nisu oni ludi predsjedniče, tehnika je otišla daleko. UNPROFOR snima pravac ne znamo da li će ih pustiti.
Predsjednik: Dobro, neka on snima, kada mi završimo u četiri, pet dana.
Gojko Šušak: Dobro, ali zašto bi, kada imamo pravi način izvođenja toga.
Norac: ... izvršiti sa minobacačem ili tijekom noći ili tijekom dana taj prostor, paliti nekoliko projektila.
Gojko Šušak: I zadnje gospodine predsjedniče, ako bi bio Šarinić, koji već je u kontaktu sa ovim glavnim zapovjednikom tu, oni bi ipak na svojoj razini svaki trebali uspostaviti neki kontakt da kažu ovima koliko vremena treba unapirjed da to daju.
Mladen Markač: ... nisu na vrijeme oni htjeli dati, ovaj puta bi im trebalo dati samo sat vremena, samo da se sakriju.
Gojko Šušak: Jer, tamo smo imali razumijevanja, tamo je bio Argentinac, ja sam mu dao dva, aon je reagirao za jedan. Tako bih ja i ovdje predsjedniče da dademo, da Hrvoje da ili tko vće je ovome glavnome dva, a oni daju jedan.
Predsjednik: Onda ćemo gospodo ovako, u četvrtak ću ja doći u Zagreb, reći ću i Šariniću, bit ćemo u Zagrebu, pregovori će se voditi u Ženevi u četvrtak, a vi dotle sve pripremite. Odnosno noćas samo možete javiti, a onda sutra ili prekosutra... (Upadica: Provokacije sutra i prekosutra) Da.
Gojko Šušak: I za petak, ja mislim da bi Gotovina toga trebao biti nasvjesniji, da i Gardijski zdrug i svi oni koji trebaju ići, svi su oni na odmoru već.
Predsjednik: Što da li?
Gojko Šušak: Puštati ih kući, mislim da ne. Možemo ih dva dana smjestiti da se odmore, to nije problem.
Miljenko Crnjac: Ja imam prijedlog za drugi dan predsjedniče, ne znamo kada će biti akcija, ali da zapojednici Zbornog područja dođu u Glavni stožer da dogovorimo akciju po vremenu i u prostoru. To bi morali dogovoriti i da mi to znademo.
Predsjednik: Čekajte, danas je ponedjeljak, a vi se nađite u srijedu.
Mladen Markač: To ćemo mi organizirati
Predsjednik: Ali u srijedu, to se možete sada odmah dogovoriti, u srijedu u Glavnom stožeru i u koliko sati.
Gojko Šušak: Imaju veze, ne moraju se sada dogovoriti. Predsjednik: Bolje je sada to dogovoriti, nego po vezama.
Zvonimir Červenko: Gospodine predsjedniče, mi imamo operativni tim koji zna što radi. Prema tome, Crnjac, mi bismo vas pozvali i bez da ste ovo sada rekli.
...idem u Ženevu zato da prikrijem ovo, a ne da tamo razgovaram...
Predsjednik: Znam, ali je dobro da se nađete ponovno zajedno radi osobnog usklađivanja. Kinkel obećava da će nas Njemačka podržavati, ali da ih obavijestimo unaprijed o tome. Bit će problem glavni sa tim UNCRO-vcima, sa japanskim bubama. Njihov je prijedlog, Akashi je raspravljao s njima pet sati, da bi onda podnio prijedloge da će oni UNCRO stati prema Bihaću da nas spriječi i da će staviti promatrače na Dinaru.
Gojko Šušak: Ali oni se uvrede predsjedniče, on govori na grnaice Bihaća i srpske krajine, nema Hrvatske u sporazumu. Ja u Ženevu išao ne bih.
Predsjednik: Čekaj, idem u Ženevu zato da prikrijem ovo, a ne da tamo razgovaram. Neću poslati ministra, nego ću poslati pomoćnika ministra unutarnjih poslova. To je u četvrtak. Prema tome, da prikrijem ovo što spremamo za dan poslije. Tako da mi suzbijemo bilo kakv argument u tom i takvom svijetu da mi nismo željeli razgovarati, nego smo željeli samo ono što... Znači, poduzet će Rusi u Ujedinjenim narodima sve moguće da se utječe na Zagreb da se Zagreb suzdrži. Da hrvatska ofenziva, prije svega da hrvatski Srbi odustanu od ofenzive na Bihać. Rusi su isto protiv akcije bosanskih Srba, da bi to kompliciralo i vodilo ne samo diplomatskom nego i... Znači, vi se sastajete u srijedu, kada, u koliko sati?
Zvonimir Červenko: To ćemo razriješiti.
Predsjednik: Kada ćete, dogovorite se sada.
Zvonimir Červenko: Gospodine predsjedniče vidimo koje probleme imamo, ja njih lako o tome obavijestim gospodine predsjedniče. Mi se sastajemo gotovo svaki dan.
Predsjednik: Druga je stvar vi u Stožeru, ali sa zapovjednicima da se sastanete.
Zvonimir Červenko: Dobro, znači u srijedu u 16.00 sati.
Predsjednik: Znači u duhu ovoga što smo sada razgovarali, načelno usuglasiti se na tome. Kažem da je bolje da se sada dogovorite. (Upadica: Srijeda, 10 sati ujutro).

Svak vi za sebe napravite programe, u Stožeru cjelovite ujednačiti, i onda, ne samo po danima, nego po satima usuglasite kako će stvari ići. Pola sata ćete ostati na ručku i onda možete otići. (Završeno u 12.40 sati)

Preuzeto sa www.index.hr

nedjelja, 17. travnja 2011.

Šok nakon presude: Kako je državna propaganda zatrovala narod

GODINAMA se nije smjelo znati za zločine u Oluji i nakon nje. Nije se smjelo znati za famozni sastanak na Brijunima. Nitko, uključujući osumnjičene, nije smio znati da Haag krajem devedesetih istražuje Oluju. Nismo smjeli znali tko je optužen, gdje se skrivaju dokumenti i dokazi, gdje su famozni topnički dnevnici i tko ih je uništio.
Tijekom višegodišnjeg trajanja suđenja trojici generala nismo uopće znali kako teče sudski proces, već nam se u medijima sve prezentiralo iz perspektive obrane. I sada se svi čudimo kako su to naši generali osuđeni na visoke zatvorske kazne, za udruženi zločinački pothvat, za zločine o kojima se nije smjelo govoriti.
Perfidna manipulacija
Kao što je vladajuća propagandna mašinerija godinama narodu govorila da hrvatskih zločina nije bilo, tako mu sada govori da je za te zločine osuđen čitav narod. Perfidna manipulacija, tako tipična za HDZ.
Trovanje traje punih petnaest godina. U euforiji nakon Oluje jedino su Feral i Novi list donosili izvještaje o ubojstvima i pljačkama, o paleži čitavih srpskih sela i napadima na izbjegličke kolone koje su milile prema Srbiji. Državna propaganda sve to je sustavno zataškavala. A one koji su o tome izvještavali proglašavala državnim neprijateljima. Bilo je, naime, popularno lagati u interesu Hrvatske.
Izvješće HHO-a o zločinima nakon Oluje
Kad je Hrvatski helsinški odbor sastavio izvješće o zločinima nakon Oluje, pobrojao mrtve civile i spaljene kuće, tek su se malobrojni mediji usudili o tome smjeli pisati.
Potkraj devedesetih, kad se Haaško tužiteljstvo počelo zanimati za hrvatske osumnjičenike, Franjo Tuđman zabranio je bilo kakvu istragu Oluje i kontakt hrvatskih generala s istražiteljima. Da je Gotovina tada dobio priliku dati iskaz, možda ne bi zaglavio u Haagu.
Ubijte glasnika!
Državna propaganda godinama je skrivala informacije o Brijunskom sastanku, koji je sada postao okosnica presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, da bi se sada histerično upiralo prstom u Stjepana Mesića optužujući ga da je on taj krunski dokaz dostavio Haagu. Nije sporno što u transkriptu stoji, već kako se on našao u rukama "neprijatelja".
I onda, kad je napokon dignuta optužnica protiv Gotovine, vlast ga je pustila da pobjegne, nije se znalo gdje se nalazi ni tko ga skriva, tko manipulira dokazima, tko ne daje Haagu topničke dnevnike i koje bi posljedice takvo ponašanje moglo imati za optužene generale.
A sada, nakon všegodišnjeg laganja i manipuliranja, nakon medijskih izvještaja u kojima su se iznosili samo argumenti Gotovinina odvjetnika Luke Mišetića, hrvatski građani dočekali su presudu sa šokom i nevjericom.
Otkud sada zločini?
Otkud zločini kad nam nitko o njima nije govorio? Otkud udruženi zločinački pothvat, kad zločina nije bilo? Kako to da su generali osuđeni, kad je HDZ još jučer govorio da će biti oslobođeni?
Narodu toliko zatrovanom propagandom teško je sada progutati niz događaja prezentiran haškom presudom: kako se na Brijunima - pored oslobođenja teritorija - planirao egzodus Srba, kako se nakon oslobođenja taj egzodus i dogodio, kako su Srbi su otišli, a oni koji su ostali ubijeni u krevetu, kako su njihove kuće spaljene, a njihov povratak godinama je onemogućavan, te da nitko zbog toga nije kažnjen.
Kako se ne bi ljudi bacali kroz izloge
Teško je narodu sve to prihvatiti kad je državna propagadna o svemu tome godinama šutjela, pravosuđe nije procesuiralo pljačkaše i ubojice, vlast je zabranila bilo kakvo procesuiranje Oluje, a državna politika godinama govorila kako su generali nevini. Kako se onda ljudi ne bi bacali kroz izloge?
U tome su veliku ulogu odigrali isti oni mediji i novinari koji su nakon Oluje okretali glave i kamere od auta nakrcanih ukradenom srpskom robom, a sada na naslovnicama i u emisijama govore o herojima. Veliku ulogu odigrala je politika koja je pravdala hrvatske zločine i veličala hrvatske (osuđene) zločince, kao i Crkva koja je molila za hrvatske zločince.
Zločin se pravdao domoljubljem
Najmanje su krivi ljudi koji se bacaju kroz izloge. Oni koji nose Gotovinine slike i govore o bjelosvjetskoj zavjeri i nekakvom izjednačavanju Tuđmana i Miloševića. Oni su tek produkt atmosfere u kojoj se zločin pravdao domoljubljem, a laganje u interesu države proglašavalo patriotizmom.
Njihov šok je autentičan, a nevjerica prirodna. Samo, jesu li šokirani i oni koji su ubijali starce, palili njihove kuće, pljačkali njihovu imovinu i fizički prijetili svakom srpskom povratniku? Nose li i oni na reveru sliku generala koji će robijati (i) zbog onoga što su oni učinili? Imaju li grižnju savjesti? Da, sigurno...

Preuzeto sa www.index.hr
Autor:Tomislav Klauški



srijeda, 13. travnja 2011.

PRIOPĆENJE O NEPROCESUIRANIM ZLOČINIMA U TIJEKU I NEPOSREDNO NAKON VOJNO REDARSTVENE OPERACIJE „OLUJA“

B.a.B.e. - Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek - Centar za mirovne studije - Centar za građanske inicijative - Centar za žene žrtve rata - CERD - Delfin - Documenta - Domine - GONG - Građanski odbor za ljudska prava - HOMO - Inicijativa mladih za ljudska prava, Hrvatska - Kuća ljudskih prava - Rakun - Mreža mladih Hrvatske - Nansen dijalog centar - Rehabilitacijski centar za stres i traumu - Udruženje porodice „Protiv zaborava“



Osijek, Pakrac, Poreč, Pula, Split, Vukovar, Zagreb,13. travnja 2011.


PRIOPĆENJE O NEPROCESUIRANIM ZLOČINIMA U TIJEKU I NEPOSREDNO NAKON VOJNO REDARSTVENE OPERACIJE „OLUJA“

U povodu donošenja prvostupanjske presude Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (MKSJ) u predmetu Gotovina, Čermak, Markač želimo upozoriti na teško nasljeđe neprocesuiranih zločina počinjenih u tijeku i neposredno nakon vojno redarstvene operacije „Oluja“.

Operacijom „Oluja“ definitivno je slomljena pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, a time i skršena samoproglašena Republika Srpska Krajina („RSK“). Time je na tom području ponovno uspostavljen ustavno pravni poredak Republike Hrvatske. Također, ponovno su, kontinentalnom trasom, prometno, spojeni jug i sjever Hrvatske. Tako su ostvarene sigurnosne pretpostavke za život na područjima koja su graničila sa „RSK“ te za ostvarivanje prava na povratak prognanika u svoje domove, protjeranih sa tog područja.

Istovremeno, treba imati u vidu i one posljedice ove akcije oličene u paleži i pljački te brojnim nekažnjenima, pa i sustavno prikrivanim ubojstvima civila. Istraživanja koja je proveo Hrvatski helsinški odbor, pokazala su da je u kolovozu i rujnu 1995., u tijeku i nakon završetka vojnih djelovanja, na akcijom integriranome teritoriju ubijeno više od 600 civila i spaljeno više od 22.000 kuća. Iz straha za osobnu sigurnost kao i na nagovor krajinskih vlasti Hrvatsku je tada napustilo više od 150.000 njezinih dotadašnjih stanovnika, uglavnom Srba. Njihov povratak bio je otežan zbog neuspostavljanja mjera sigurnosti i pravne države na tom dijelu teritorija Republike Hrvatske, zakašnjelog procesuiranja ratnih zločina, neučinkovitih programa povratka i presporih državnih gospodarskih mjera poticanja obnove. Sinergija navedenih elemenata rezultirala je trajnim iseljavanjem srpskog stanovništva sa petine hrvatskog teritorija u mjeri koja ima učinke etničkog čišćenja.

Podsjećamo na neke javnosti poznate neprocesuirane zločine:

* U vrijeme trajanja vojno redarstvene akcije „Oluja“ 6. kolovoza 1995. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje 10 civila. Zločini nisu procesuirani.

* Ubojstva najmanje petoro civila u Mokrom Polju (Knin) započela su 6. kolovoza tijekom akcije „Oluja“ i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Zločini nisu procesuirani.

* Između 7. i 8. kolovoza 1995. u napadima na izbjegličku kolonu između Gline i Dvora poginulo je nekoliko desetaka civila s područja općina Glina, Topusko, Gvozd i Vojnić. Zločini nisu procesuirani.

* U mjestu Komić (Korenica) 12. kolovoza 1995. ubijeno je devetero civila. Zločini nisu procesuirani.

* 25. kolovoza 1995. u selu Grubori (Knin) ubijeno je šestero civila. Nakon sustavnog prikrivanja zločina, o čemu je pred MKSJ svjedočilo više osoba, ŽDO iz Zagreba podiglo je 15. prosinca 2010. godine optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana F. D. (1963.), B. K. (1957.) i I. B. (1973.) zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

* Dana 27. kolovoza 1995. godine, oko 16,00 sati u selu Gošić (Kistanje) ubijeno je sedmoro civila. ŽDO iz Zadra podiglo je optužnicu br. KT-83/96 od 13. veljače 1996, ali zbog nedostatka čvrstih dokaza postupak je vraćen u stadij istrage protiv nepoznatih počinitelja.
*
* Za vrijeme VRA “Oluja”, pa do konca 1995. godine u selu Kijani (Gračac), prema Izvještaju HHO-a registrirano je 14 ubijenih civila, među kojima devet žena. Zločini nisu procesuirani

* Dana 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode (Kistanje) oko 17,00 – 17,30 sati, ubijeno je devetoro civila. Za zločin se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, protiv nepoznatih počinitelja. Ni osam godina nakon završenog postupka pred šibenskim sudom nema novih saznanja te progona počinitelja tog zločina.

Navodeći ove primjere želimo podsjetiti javnost i relevantne vladine institucije na činjenicu da su ti zločini počinjeni i da za njih nitko nije odgovarao te time i na neizvršenu obvezu otkrivanja i procesuiranja počinitelja ratnog zločina nad civilima. Procesuiranje ratnih zločina mora se provoditi dosljedno, bez obzira tko je počinitelj, a tko je žrtva, jer zločin, ma čime on bio potaknut nema ni naciju ni vjeru, nego samo obilježje zla i stoga ničim ne može biti opravdan, kao što se ne može opravdati ni njegovo neprocesuiranje.

Također, s obzirom da obitelji usmrćenih koji su tužili RH tražeći naknadu štete, žive pod prijetnjom ovrhe zbog mogućeg plaćanja parničnih troškova (u 29 nama poznatih postupaka prijeti plaćanje troškova u iznosu od 5.000 do 90.900 kn) nadležne institucije podsjećamo i na obavezu osiguranja pravednog obeštećenja za sve stradalnike i sve obitelji žrtava.

U vezi predstojeće presude MKSJ u predmetu Gotovina, Čermak, Markač podsjećamo da se optužnicom IT 06/90 okrivljenicima kao sudionicima zločinačkog pothvata, po garantnoj zapovjednoj odgovornosti (propuštanje nadređenog), stavljaju na teret progoni, deportacije i prisilna premještanja, pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno razaranje, nehumana djela i okrutno postupanje, te ne reagiranja na zločine počinjene na nižim razinama: što uključuje ubijanje civila u općinama Knin (sela Kovačić, Đurići, Žagrović, Grubori), Orlić (sela Orlić, Šarena Jezera/Vrbnik, Uzdolje), Kistanje (selo Kakanj), Ervenik (selo Oton) i Donji Lapac (selo Oraovac). Republika Hrvatska je snažno podupirala osnivanje suda, Statut suda uvrstila u nacionalno zakonodavstvo tako da su i odluke suda sastavni dio njena prava te se iste moraju poštivati. Bez obzira na sadržaj prvostupanjske presude pozivamo na mirno i dostojanstveno prihvaćanje odluke sudskog vijeća MKSJ.


Vesna Teršelič, Documenta, Zagreb
Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava, Zagreb
Gordan Bosanac, Centar za mirovne studije, Zagreb
Nela Pamuković, Centar za žene žrtve rata, Zagreb
Mirjana Bilopavović, Delfin, Pakrac
Mirjana Kučer, Domine, Split
Sanja Sarnavka, B.a.B.e., Zagreb
Mario Mažić, Inicijativa mladih za ljudska prava, Hrvatska
Sanja Sarnavka, Kuća ljudskih prava
Biserka Momčinović, Centar za građanske inicijative, Poreč
Ivo Škorić, Mreža za kulturnu suradnju i pomirenje - Rakun
Zdeka Pantić, Rehabilitacijski centar za stres i traumu, Zagreb
Marica Šeatović, Udruženje porodice „Protiv zaborava“, Zagreb
Srđan Antić, Nansen dijalog centar, Osijek
Emina Bužinkić, Mreža mladih Hrvatske
Semina Lončar, CERD, Split
Mirjana Galo, HOMO, Pula
Vesna Kesić, GONG
Drago Pilsel, Zagreb
Ljiljana Gherecke, Vukovar
Ana Kvesić, Vukovar


Dodatni podaci o neprocesuiranim zločinima

* U vrijeme trajanja akcije 6. kolovoza 1995. u mjestu Golubić kraj Knina ubijeno je najmanje 10 civila. Vasu Vasića (r. 1920.) i Nikolu Panića (r. 1935.) ubili su vatrenim oružjem - vojska ih je izvela pred kuću i strijeljala. Toga su dana smaknuti i Branko Radinović (r. 1920.), Maša Radujko (r. 1927.) i njen suprug Nikola Radujko (r. 1918.), Tode Marić (r. 1929.), Milka Grubić (stara oko 60 godina), Zorka Kablar (stara oko 80 godina), Milica Šljivar (r. 1936.) i Jeka Opačić (stara oko 80 godina). Zločini nisu procesuirani.

* Ubojstva najmanje petoro civila u Mokrom Polju (Knin) započela su tijekom akcije „Oluja“ i nastavila se nakon završetka vojnog djelovanja. Ružica Babić, r. 1926. ubijena je 6. kolovoza 1995. na pragu svoje kuće. Stana Popović, r. 1926. i Mirko Popović, r. 1952. (majka i sin) ubijeni su 7. kolovoza 1995. u svojoj kući, hicima iz vatrenog oružja. Tom prilikom ranjen je i Obrad Popović (suprug i otac). Stevan Sučević, r. 1934. ubijen je 9. kolovoza 1995. Jeka Kanazir, r. 1928. ubačena je u “Pavlovićevu gusternu”. Sahranjena je u Kninu nakon 40 dana. Sava Babić, r. 1913. usmrćena je hicima iz vatrenog oružja 24. kolovoza 1995. ispred svoje kuće. Zločini nisu procesuirani.

* Između 7. i 8. kolovoza 1995. u napadima na izbjegličku kolonu između Gline i Dvora poginulo je nekoliko desetaka civila s područja općina Glina, Topusko, Gvozd i Vojnić. Među njima su bili Zorojević Aleksa (r. 1928.) iz Donjeg Klasnića – nestao pri napadu na kolonu na području Dvora, Miloš Vladić (1931.) iz Buzete – ubijen na traktorskoj prikolici u koloni između Gline i Dvora; Danica Bulat (r. 1931.) iz Buzete – ubijena na traktorskoj prikolici u koloni između Gline i Dvora, Marija Baždar (r. 1928) iz Buzete – ubijena na traktorskoj prikolici u koloni između Gline i Dvora; Kukulj Milenko (oko 1935.) iz Blatuše - ubijen u koloni na području Dvora; Milić Ljubica (r. 1952.) iz Blatuše – ubijena na cesti Glina - Dvor kada je iz šume pucano po koloni vatrenim oružjem; Milić Đurđica (oko 1967.) iz Blatuše – ubijena na cesti Glina - Dvor kada je iz šume pucano po koloni vatrenim oružjem; Mraović Ana (r. 1905.) iz Bovića – nestala u koloni kod sela Rujevac; Mraović Mile (r. 1931.) iz Bovića - poginuo od granate pri granatiranju kolone kod Gline; Stanojević Stanko (r. 1918.) iz Bovića – ranjen pri granatiranju kolone kod Gline i od tada mu se gubi svaki trag;
Komadina Stevan (r. 1930.) iz Bovića – poginuo od granate pri granatiranju kolone kod Gline; Rkman Milica (r. 1915.) iz Brnjavca - nestala na području sela Rujevac pri napadu na kolonu od strane HV-a; Pavlović Maca (r. 1923.) iz Trepče – nestala u koloni kod sela Žirovac; Radanović Danica (r. 1924.) iz Šljivovca – nestala u koloni između Gline i Dvora; Radanović Ranka (r. 1932.) iz Čremušnice – poginula pri granatiranju kolone u selo Ravno Rašće; Radanović Miljka (r. 1922.) iz Čremušnice - poginula pri granatiranju kolone u selo Ravno Rašće. Zločini nisu procesuirani.

* U mjestu Komić (Korenica) 12. kolovoza 1995. ubijeno je devetero civila. Marija Brkljačić-Ugarković, r. 1921. živa je zapaljena u kući. Staka Ćurčić ubijena je istoga dana. Sava Lavrnić, r. 1903. i Petar Lavrnić, star oko 65 godina, majka i sin, također su ubijeni 12. kolovoza 1995., a njihova je kuća zapaljena. Istoga dana ubijeni su i supružnici Mara i Rade Mirković. Mika Pavlica, r. 1904. zapaljena je u kući. Mika Sunajko, r. 1915. ubijena je u blizini Klapavica. Njen suprug Rade Sunajko, r. 1909., ubijen je u blizini kuće G. Mirkovića u Poljicama. Zločini nisu procesuirani.

* 25. kolovoza 1995. kad su pripadnici UN i svjedokinje prišli selu Grubori (Knin) vidjeli su većinu kuća u plamenu i pronašli 5 ubijenih civila. Svjedokinja je rekla da je u štalama gorjela živa stoka. Dozivala je supruga i otrčala do jedne livade gdje je vidjela njihove dvije krave, prostrijeljene su ležale na travi. Nedaleko od tih krava bilo je tijelo Jove Grubora (r. 1930.) grlo mu je bilo prerezano i nedostajalo mu je pola lica. Svjedokinja je zapomagala i otrčala u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora koji je bolestan ležao u krevetu. Zatekla ga je na podu u pidžami, ležao je u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure. Zbog noći UN ih je prevezao u Knin. Sutradan su sa pripadnicima UN nastavili potragu za još četvero mještana. Na zgarištu svoje kuće svjedokinja je vidjela, ispod nagorjele grede, noge. Nakon što je razgrnula pepeo ispod grede našla je svoju 90-godišnju svekrvu Mariju, ležala je na leđima, lice prekriveno rukama, svu opečenu. Na livadi gdje je našla muža našli su još dva leša: 51-godišnju Milicu Grubor izbodenu nožem i izrešetanu rafalima. Nedaleko od nje bio je leš Đure Karanovića (r. 1950.) koji je na vratu imao rane od noža a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor star 73 godine zapaljen je sa svojom kućom. Nakon sustavnog prikrivanja zločina, o čemu je pred MKSJ svjedočilo više osoba, ŽDO iz Zagreba podiglo je 15. prosinca 2010. godine optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana F. D. (1963.), B. K. (1957.) i I. B. (1973.) zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

* Dana 27. kolovoza 1995. godine, oko 16,00 sati u Gošić (Kistanje) je došao bijeli auto. Čulo se nekoliko pucnjeva iz automatske puške. Poslije desetak minuta isti auto se udaljio iz sela. U zaseoku Borci su tada ubijeni: Dušan Borak (56 godina) i Milka Borak (80 godina), u kući Save Borka ubijeni su Savo Borak (70 godina), Grozdana Borak (70 godina) i Vasilj Borak (70 godina), u susjednoj kući ubijena je Kosovka Borak (77 godina), u kući pored ubijena je Marija Borak (81 godina). ŽDO iz Zadra podiglo je optužnicu br. KT-83/96 od 13. veljače 1996, ali zbog nedostatka čvrstih dokaza postupak je vraćen u stadij istrage protiv nepoznatih počinitelja.

* Za vrijeme VRA “Oluja”, pa do konca 1995. godine u selu Kijani (Gračac), prema Izvještaju HHO-a registrirano je 14 ubijenih civila, među kojima devet žena: Dane Bolta, star 90 godina; Sava Bolta, stara oko 70 godina; Branko Jelača, star oko 67 godina; Marija Jelača, r. 1913.; Milica Jelača, r. oko 1927.; Ana Jelača, stara oko 50 godina; Smilja Jelača, stara oko 90 godina; Dušan Kesić, r. 1939.; Mileva Kolundžić, stara oko 70 godina; Danica Sovilj, stara oko 70 godina; Mara Sovilj, stara oko 75 godina; Mira Sovilj, stara oko 50 godina; Rade Sovilj, r. oko 1947. i Vlado Sovilj, r. 1931., koji se vratio kući iz izbjegličke kolone. Zločini nisu procesuirani

* Dana 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode (Kistanje) oko 17,00 – 17,30 sati, ubijeno je devetero civila, gotovo dva mjeseca nakon prekida ratnih djelovanja. Brutalno i bez povoda smaknuto je devet osoba, od kojih je najmlađa imala 60, a najstarija 85 godina. 60-godišnji Jovan Berić, 60-godišnji Špiro Berić, 69-godišnji Rajko Berić, 70-godišnja Mara Berić, 85-godišnji Mirko Pokrajac, 75-godišnji Ljubo Duje Dukić, 70-godišnja Mara Dukić, 71-godišnju Milka Berić i 75-godišnji Jovan Berić izrešetani su mecima, uglavnom na kućnim pragovima.
Za zločin se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, protiv nepoznatih počinitelja. Ni osam godina nakon završenog postupka pred šibenskim sudom nema novih saznanja te progona počinitelja tog zločina.

ponedjeljak, 28. veljače 2011.

Vekic fires "blankshots"

Mocking justice and victims of war crime atrocities is what Ivan Vekic does the best throughout his political career. His political comeback is based on the extreme right wing policies expressed in a future party that plays alongside on the emotional card of those who stood up against the aggression.


Cannot do! I have said earlier on and I will reiterate my point, we shone in a true light. Our enemies saw our strength, we were armed and need it be our political enemies and those sitting in the Croatian parliament could see it again. These words were uttered by Vekic during Croatian National channel news proggramme when he commented the decision taken by Osijek Public Prosecutors Office to call in 
this ex-minister for Internal Affairs from summer 1991 until spring 1992 for formal questioning.

In any democratic society his words would be taken seriously in the form of a threat especially when he talks about “strength of our force” that his political and parliamentary enemies would be able to witness. Someone in the police or Public Prosecutor-s office ought to be interested in Vekic-s words of menace.

Hidden behind “we”

In 2001 the police force from Osijek called Vekic in for an informative chat in their efforts to solve atrocities committed on Serb civilians. In his professional capacity as a lawyer Vekic defended himself as a citizen who was only defending constitutional values of the republic of Croatia. Then as a president of Slavonia-s committee for the protection of the dignity of Croatia-s uprising he called for citizens rebellion against the political leadership at all cost and by all means. Vekic sheltered himself and his ideas behind the collective pronoun “we” and refused to appear in front of local police force in Osijek for questioning.


Ivan Vekic is a clever, educated man, what is more he is an excellent speaker. Although this is not surprising bearing inn mind the company with whom he was creating Croatian Democratic Union and the country at the end of 80-s and at the beginning of the 90-s. He reiterated that at the time the country was founded all that was required was courage, not intelligence.

Vekic never evaded the question of war crime atrocities. He talked about them often always praising himself in their solving. He liked to think of himself as an intellectual among politicians. At the beginning of 90-s journalists would ask him why did he allow criminals to join the police and gain privileges. He would answer that this was imminent hence a few priests and nuns join as volunteers.
However, when a war criminal from Mercep-s unit, Miro Bajramovic gave an interview to Feral, stating that Vekic not only knew about atrocities but he also personally ordered a couple of executions, Vekic dismissed Bajramovic as a person with a criminal past with mental health problems. Croatian media has called Vekic as a potential Hague detainee and he said that he would gladly go there if asked.

In his interviews he was often asked about role of Tomislav Mecep and his unit whose activities are subject of a court inquiry. Vekic praised Mercep as a honest Croatian patriot stress being on honest. He never heard of his unit committing a single war crime. In his interview to Dalmacija on Sunday in 1994 he commented war atrocities on Pakrac Meadow by saying: “ What does it mean if someone was killed n Pakrac Meadow if this happened at the time when Serbs were shelling a Serb village 24/7 taken by Croats. Croats should not be responsible for this, We all know that a shell does not choose between a child, a woman, an old person or a civilian”. He goes on to state that Serbs had a practice of shelling their own folk for disobedience and asks if Croats should be held responsible for these acts.

Victim mocking.

The words uttered by so called intellectual Vekic these days would be heard with contempt but then they were the norm. It was normal that he comments arrest of the first line commander of Vukovar defence, Mile Dedakovic Jastreb with words: “ One has to allow the use of force and this happens and I should not see this as something of a public interest.”

In an interview given to “Nedjeljni Vjesnik” on February 2 1992, a journalist Mladen Plese asked then minister Vekic about all those houses trapped in mine fields according to ethnic division. Vekic admitted to their existence but quickly added that this was inevitable as these houses were on the first line of front. He pointed out that emotions run high and that controlled behaviour of the troops is difficult to get grip of. Furthermore, he reminded that Croatia was the country at war and that many things happen in the war.
Mocking justice and victims of war crime atrocities is what Ivan Vekic does the best throughout his political career. His political comeback is based on the extreme right wing policies expressed in a future party that plays alongside on the emotional card of those who stood up against the aggression. Throwing “blank shot “ menaces at the current political leadership in Zagreb is playing safe with the emotional highs of ex-warriors and it is behind their backs that Vekic likes to hide as he likes to manipulate with them with a single selfish aim – saving private Ivan.


Saša Kosanović

Vekićeva prazna puška


Ruganje pravdi i žrtvama ratnih zločina kontinuitet je u političkoj karijeri Ivana Vekića, koji se danas pokušava vratiti na političku scenu osnivanjem marginalnih stranaka ekstremno nacionalističkog predznaka, igrajući pritom na sigurnu kartu emocija branitelja

To neće ići! Ja sam maloprije rekao i ponovit ću, mi smo se pokazali u punoj snazi. Našu snagu su do sada vidjeli naši pravi neprijatelji, naoružani, mogli bi je vidjeti i ovi politički i saborski i ostali - ovako je za Dnevnik HRT-a svoj nedavni poziv na informativni razgovor u osječki DORH prokomentirao odvjetnik i političar Ivan Vekić, koji je od ljeta 1991. do proljeća 1992. bio ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

U normalnoj državi ta bi izjava bila protumačena minimalno kao prijetnja i Vekić bi negdje morao odgovoriti na pitanje kakvu će to "snagu" vidjeti njegovi "politički i saborski neprijatelji". Nekoga bi u policiji ili DORH-u ipak trebalo interesirati kome to zapravo bivši ministar unutarnjih poslova zapravo prijeti.

Iza zamjenice "mi"
Još 2001. Vekića su osječki policajci pozvali na razgovor pokušavajući rasplesti zločine nad srpskim civilima u Osijeku. I tada se pravnik Vekić obrušio na osnove poretka, koji je kao ministar navodno štitio, zatraživši kao čelnik osječko-baranjskog Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata da Nacionalni stožer "prekine razgovore s aktualnom vlasti i odredi vrijeme mjesto i metode otpora, počevši od građanskog neposluha do drugih metoda, koje smatra da treba primijeniti". I tada se hrabri Vekić zaklonio u udobnu zavjetrinu zamjenice "mi", umjesto da se kao građanin koji poštuje institucije države, čije je temelje sam gradio, odazove na rutinski informativni razgovor. Amerikance na Tribunal

Ivan Vekić
se rado hvalio kako je MUP s njim na čelu djelovao profesionalno, kako su ubojice obitelji Zec odmah privedeni, ali u intervjuu "Nedjeljnoj Dalmaciji" 1994. ipak naglašava kako se tu nije radilo ni o kakvom ratnom zločinu, jer on "ne zna ni za jedan slučaj etničkog čišćenja i ratnog zločina". Slučaj Zec, tvrdi Vekić 1994, "pravosudno je dovršen... Ne želim govoriti o slučaju Zec, ali kako bismo to mogli dignuti na razinu ratnog zločina? To je isto kao da Amerikanci zbog Kju-kluks-klana idu na međunarodni tribunal. Ako je obitelj Zec i usmrćena zato jer su Srbi, zbog toga ne bi trebalo ići na sud za ratne zločine, jer to nije ratni zločin nego višestruko ubojstvo, koje je pravosudno dovršeno".


Ivan Vekić je pametan čovjek. I obrazovan. I elokventan. Doduše, u društvu onih s kojima se krajem osamdesetih i početkom devedesetih družio i "stvarao HDZ i državu", to nije bilo preteško biti. Naime, sam je više puta ponovio da je za te stvari bila potrebna hrabrost, ali da ona ne ide nužno uz inteligenciju i druge vrline.

Vekić nikada nije izbjegavao temu ratnih zločina. O njima je govorio često, uvijek ističući svoje navodno velike zasluge u njihovom rasvjetljavanju. Volio je pričati s novinarima pokušavajući se predstaviti kao intelektualac među političarima. Početkom devedesetih, novinari su ga znali pitati zašto je dopustio da kriminalci raznih profila dobiju policijsku uniformu i ovlasti, na što bi im Vekić odgovarao da se to nije moglo izbjeći, jer se "u pričuvni sastav policije javilo premalo dragovoljaca iz redova časnih sestara i svećenika". Međutim, kada je u intervjuu "Feralu" ratni zločinac iz Merčepove jedinice, Miro Bajramović, izjavio kako Vekić ne samo da je znao za sve zločine, nego je neke likvidacije i sam naredio, prozvani je odgovorio kako je Bajramović "osoba kriminalne prošlosti" koja je "psihički bolesna". Hrvatski mediji godinama su Vekića spominjali kao mogućeg haškog osumnjičenika, na što je odgovarao da će se odazvati haškom pozivu, jer nema što skrivati.

U svim intervjuima Vekića su pratila pitanja vezana uz ulogu Tomislava Merčepa i njegove jedinice, jer ga je upravo on zaposlio na mjesto pomoćnika u MUP-u i dao mu ovlasti zapovijedanja posebnom jedinicom, čije će djelovanje, kako sada stvari stoje, ipak dobiti sudski epilog. Za Vekića je Merčep bio i ostao "čestiti hrvatski rodoljub s naglaskom na ovom čestiti". Nikada nije čuo da bi merčepovci počinili ratni zločin, a u intervjuu "Nedjeljnoj Dalmaciji" 1994. o ubojstvima u Pakračkoj Poljani kazao je: "Što znači ako je netko ubijen u Pakračkoj Poljani, ako se to dogodilo u trenutku kada Srbi tuku jedno srpsko selo dan i noć, jer su ga Hrvati zauzeli? Trebaju li Hrvati odgovarati zbog djelovanja srpskog topništva po Srbima. Granata, znamo, ne bira radi li se o djetetu, ženi, starcu ili civilu." Nešto kasnije u istom intervjuu kaže kako je poznat običaj Srba "da ubijaju svoje sunarodnjake, koji nisu išli s njima u rat ili povlačenje. Zar i za to mi moramo odgovarati?"

Ruganje žrtvama

Danas ove nebuloze intelektualca Vekića kod nekoga mogu izazvati mučninu, ali tada su ovakve gluposti bile uobičajene. Isto tako, potpuno je normalno bilo da ministar unutarnjih poslova hapšenje, fizičko i psihičko zlostavljanje prvog zapovjednika obrane Vukovara, Mile Dedakovića Jastreba, prokomentira riječima: "Dopustit ćete da postoje situacije kad se sila primjenjuje. Ne želim da se upuštam u procjenu je li to takva situacija. Moram vam reći da se to u praksi događa. I što? Ne vidim da bi baš to zahtijevalo posebnu pažnju javnosti."

U intervjuu "Nedjeljnom Vjesniku" 2. veljače 1992. novinar Mladen Pleše pitao je ministra Vekića o miniranjima po etničkom principu. Vekić priznaje kako je takvih slučajeva mnogo, ali odmah nalazi opravdanje, jer se radi o teritoriji koja je u blizini fronte, a "u takvim dijelovima Republike, ljudske su strasti u mnogo većoj mjeri zapaljive i kontrola ponašanja nije ni laka ni jednostavna, ne može se reći da se mogući počinitelji ne nalaze u stanju kada nije ni sa čim vanjskim izazvan... Hrvatska je zemlja u ratu, a u ratu se događa ono što se događa od pamtivijeka do danas".

Ruganje pravdi i žrtvama ratnih zločina kontinuitet je u političkoj karijeri bivšeg ministra unutarnjih poslova, koji se danas pokušava vratiti na političku scenu osnivanjem marginalnih političkih stranaka ekstremno nacionalističkog predznaka. Prijeteći praznom puškom vlastima u Zagrebu, ma koliko se činio bespomoćan zapravo igra na sigurnu kartu. To su emocije bivših ratnika, iza čijih se leđa voli sakriti i njima manipulirati samo s jednim ciljem – spašavanja vojnika Ivana.

Saša Kosanović

subota, 26. veljače 2011.

Vukovar, summer of 1991




Fotografija članka



Vukovar, Summer 1991
One questions if the justice will ever reach those who have conducted a reign of terror, looted, imprisoned and killed the citizens of Vukovar in the summer of 1991 just because they were of different ethnicity, in this town famous for the largest number of mixed marriages in Croatia. These atrocities put a new spotlight on the makers of Vukovar myth, whose political careers have been created on the foundation of so called “official truth” platform.



“That day our neighbours put on uniforms and they put up barricades at the end of our street” My father asked them: “ Well lads, what is going on in our street” They answered: “You will hear” That was his only contact with them. During the course of the afternoon they set up a machine gunfire point in the house across ours. In the evening they asked our father to come out onto the street. My brother, mother and I listened to that conversation on the landing. My father refused to come outdoors and told them to come back during the daytime. They insisted. A light came on in the corridor and the next thing we heard was the fired shot. We came downstairs and found our father dead. There was an air of silence in the courtyard. We called the police and the very next day we burried him in his home village, never to return to Vukovar” This is the story of Slobodan Jakovljevic, the son of Jovan Jakovljevic,who was killed on June 29, 1991 in Vukovar.
“My father was a distinguished citizen of Vukovar, whose family has lived in this area for over 400 years. I strongly believe that the time has come for justice to be satisfied and I have faith in the political leaders to see this thing through. Slobodan continues in his testimony stating that his father death was a warning to local Serbs that they were no longer welcomed in that area.”
Jovan Jakovljevic was the first Serb victim in Vukovar. He was in charge of the sports department
at the import,export trade company “Velepromet”. He was a devoted husband and father of two. His son Slobodan

His son Slobodan Jakovljevic was 23 years old at the time of his father-s death, today he lives in Vukovar and hopes that the justice will be served to those who have committed and ordered the killings or have done nothing to stop them. Several times he has testified in Public Prosecutors office but this has all been in vain. “ I know people who killed my father, they are walking freely on the streets of Vukovar. Despite my personal tragedy I returned to my home town where I belong. I sincerely believe that the time has come for justice to be served and that there is strong will among the country s political leaders to see this process through.” says Slobodan Jakovljevic in his interview for H Alter.


Jakovljevic-s tragedy is not a one off case, the Vukovar killings are coming out of the wardrobe this month, thanks to the NGO Young People-s Initiative for human rights who has taken his testimony with five other testimonies and has sent them to Public Prosecutor-s Office. This NGO is demanding that these testimonies ought to be used in putting together the case against Tomislav Mercep and that questioning the responsibility of the Minister for internal affairs Ivan Vekic and that of the chief of the civil matters for the region of Slavonia, Vladimir Seks.


Over the course of the couple of past weeks, Amnesty International demanded that Seks potential links with the war crimes, committed by the Croatian forces in the year 1991, ought to be examined. Seks and Vekic mocked Young People-s Initiative for human rights in their Croatian television news programme as pack of young prats. They were also shifting the blame from one to another and they question the AI credibility on this matter. Zoran Pusic from the Citizens Committee for human rights thinks that if Seks believes that he is innocent that he can easily prove this in the court of law.

Needless to say that these so to speak unpleasant happenings of the spring and summer 19991 are not totally unknown. The fact that 30 Serbs were killed was reported in Danas and Feral newspapers throughout 90/s and some marginalised media in Croatia followed up these cases.

The first information regarding the Vukovar killings came from Marin Vidic-Bili, government-s chief in charge of Vukovar, who wrote a letter to president Franjo Tudjman and premier Franjo Greguric as well as opposition leaders about the fact that Tomislav Mecep, surrounded by the people of dubious, criminal past has taken the control of the town and that he is conducting a violent aggressive campaign of violating human rights by the citizens of Vukovar by looting and taking away their property, taking them away from questioning and in some cases killing them.
Mercep was recalled to Zagreb and given a post of an advisor to then Minister for Internal Affairs Ivan Vekic.

Zoran Pusic points to the fact that magazine Danas reported on the whole case about the happenings in Vukovar but the key witnesses memory was “ erased”about these events. Six years after Danas reports Vidic-Bili quoted letter written by Mario Mazic stating that even if the crimes are processed the Croatian courts judgements will be rendered too lean. At that time even Mercep spoke about corpses in river Drava stating that in the heat of the moment the killings were possible and that his troopers made sure they were kept to a minimum.

County Court Prosecutor-s office opened a dossier KR-DO 624/02 in 2002 acting on the writ brought by the Croatian Office of Helsinki Committee for human rights after it had collected information on the death of 19 Serbs from Vukovar which had been killed whilst Mercep was in charge of the local military cabinet and during which time he was known as the local master of life and death. These are the words of Drago Hedl, human rights activist writing for Justice in Transition. He adds that Croatian ruling coalition has received a letter from “Concerned Citizens of Vukovar” in year 200 after the Croatian Democratic Union had lost the elections which talked about the executions of local Serbs who were thrown in river Dunav. Stipe Pole and Zvonimir Rados, chief of the police in Vukovar and his deputy were brought in for questioning. It has been concluded that all the documentation was lost with the fall of Vukovar and it has not been resurfaced with the re-integration of this area in January 1998.

Up to this date nothing has been done on the matter. “ I am afraid that an answer to the question of Croatian ruling party willingness to deal with these crimes would be double negative. On one hand these war crimes are politically sensitive. One side of the public opinion would think that by admitting the guilt in this matter will admit to thesis that the war was started by Croats. It is clear why the political leadership is afraid but this subject is not the one which matters. We from Young People-s Initiative for human rights have extensively worked on the subject of Vukovar 1991 killings and it is true that certain members of the Serbs ethnic group were subjected to torture and killings.

The travelling corpses of Dunav are well known. However, the war in Vukovar started much later. What came with JNA was an armed conflict. The killings of Vukovar are a serious crime and the responsible for this conflict need to be brought to justice. But I am afraid that courts are inefficient and inexperienced in dealing with these matters says Zoran Pusic. He adds that Vukovar was the place when later on terrible crimes against humanity occurred and the town was used into promotion of political support for different political platforms. In the current case of Tihomir Purda we are witnesses of manipulations. Pusic believes that president Josipovic can play a crucial role in finding justice for Vukovar killings. It remains to be seen if the justice will be met in Vukovar which today is economically neglected, the town renown for the largest number of mixed marriages and the town which in that summer of 1991 witness murders of Jovan Jakovljevic just because they were different nationality.

srijeda, 26. siječnja 2011.

Vukovar, ljeto 1991.


Fotografija članka
Hoće li pravda ikad dostići one koji su u Vukovaru, gradu nekad poznatom po najvećem broju miješanih brakova, u ljeto 1991. godine zastrašivali, pljačkali, odvodili i ubijali građane zbog toga što su bili "krive" nacionalnosti? Priznavanje ovih zločina sasvim bi sigurno ugrozilo pozicije onih koji su na račun vukovarskog mita stvarali povijest u svrhe "službene istine" i vlastitih političkih karijera.
"Tog dana naši su susjedi obukli uniforme i na kraju naselja postavili barikade. Moj otac ih je upitao: 'Dobro, dečki, što se to dešava u našoj ulici?' Odgovorili su mu: 'Čućeš'. To je bio jedini njegov kontakt s njima. Tijekom popodneva formirali su mitraljesko gnijezdo nasuprot naše kuće, a navečer su pozvali oca da izađe van. Brat, majka i ja smo slušali taj razgovor na stubištu. Otac nije htio izaći i rekao im je neka dođu sutra po danu jer on ne ide nigdje. No, oni su insistirali. Tata se spustio u hodnik i upalio svjetlo, a sljedeće što smo čuli, bio je pucanj. Sišli smo dolje i našli mrtvog oca. U dvorištu nije bilo nikog i vladala je potpuna tišina. Pozvali smo policiju, a sutradan otišli u očevo selo da ga pokopamo i ne vratimo se u grad", priča sin Jovana Jakovljevića, ubijienog 29. lipnja 1991. godine u Vukovaru.
"Moj otac bio je ugledni građanin iz porodice koja je u ovom kraju živjela više od 400 Slobodan Jakovljević: Uistinu vjerujem da je došlo vrijeme, i da će država smoći snage da se zadovolji pravda godina, a ubijen je da bi se drugima naše nacionalnosti pokazalo da trebamo otići iz svog grada", nastavlja.
Jovan Jakovljević smatra se prvom žrtvom srpske nacionalnosti u tom gradu. Radio je kao poslovođa u poduzeću Velepromet na Odjelu za sport. Imao je ženu i dvoje djece.
Njegov sin, Slobodan Jakovljević, koji je u vrijeme ubojstva svog oca imao 23 godine, danas živi u Vukovaru i nada se da će pravda stići počinitelje, ali i one koji su za ovaj zločin i druge koji su uslijedili, znali, a nisu ih spriječili. U više je navrata davao iskaze policiji i Državnom odvjetništvu, ali do današnjeg dana ništa se nije pomaklo. "Znam ljude koji su mi ubili oca i viđam ih po gradu. Unatoč tragediji koju sam proživio vratio sam se u Vukovar jer je to moj grad. Uistinu vjerujem da je došlo vrijeme i da će država smoći snage da se zadovolji pravda", kaže Slobodan Jakovljević u razgovoru za H-Alter.
Jakovljevićeva tragedija nije izolirani slučaj, a  zločini u Vukovaru pojavili se kao aveti iz ormara ovog mjeseca  i to zahvaljujući u prvom redu Inicijativi  mladih za ljudska prava, koja je njegovu izjavu, zajedno s još pet drugih, poslala Državnom odvjetniku. Inicijativa traži da se ta dokumentacija iskoristi prilikom oblikovanja optužnice protiv Tomislava Merčepa, ali i preispita odgovornost  tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, Ivana Vekića, te tadašnjeg predsjednika Kriznog stožera za Slavoniju i Baranju, Vladimira Šeksa. A u  proteklim tjednima i Amnesty International je u više navrata tražio da se ispita uloga Vladimira Šeksa u ratnim zločinima koje su hrvatske snage počinile u razdoblju od 1991.  Šeks i Vekić reagirali su svojim komentarima u HTV-ovu Dnevniku nazivajući Inicijativu balavurdijom i gotovo pa međusobno se optužujući, a AI prokazujući kao nevjerodostojnu organizaciju. "Ako Šeks smatra da tu nema istine, jedini način da se to dokaže je na sudu", smatra Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.
No, događanja u Vukovaru u proljeće i ljeto 1991. godine, iako "neugodna", nisu nepoznata. U Vukovaru je u proljeće i ljeto 1991., uoči tromjesečne okupacije grada, ubijeno dvadesetak Srba.  O tome se pisalo još devedesetih u Danasu, Feralu, a kasnije su na njih upozoravali i drugi mediji na margini hrvatske javnosti, i vodili su se istražni postupci.
Prve informacije o zbivanjima u Vukovaru došle su od tadašnjeg Vladinog povjerenika za grad Vukovar, Marina Vidića Bilog, koji je  u kolovozu 1991. Franji Tuđmanu, premijeru Franji Gregoriću te oporbenim čelnicima, uputio pismo upozorenja u kojemu navodi kako je Tomislav Merčep "okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, apsolutno  preuzeo nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadanjem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije)". Merčep je "sklonjen" u Zagreb, no umjesto da odgovara za počinjena djela, postaje savjetnikom Ivana Vekića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova.
Zoran Pusić upozorava kako su o cijelom slučaju izvještavali u Danasu, te da je javnost bila upoznata sa zbivanjima u Vukovaru, no da su kasnije određeni ljudi, koji su mogli svjedočiti o tome, "zaboravili" što se događalo. Šest godina kasnije u intervjuu za Feral Tribune Vidić Bili je ublažio svoj stav, objašnjavajući kako je pismo Mario Mažić: Bojim se da čak i ako ovi zločini budu procesuirani, odgovor koji će dati hrvatski sudovi neće biti adekvatan pisano "vrlo oštrim, možda djelomično i preoštrim rječnikom".  Ni sam Merčep nije se u tim vremenima libio govoriti o "leševima u Dunavu".  Neposredno nakon pada Vukovara u studenom 1991. je izjavio: "Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri".
"Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru još je u studenome 2002. otvorilo spis s oznakom KR-DO 624/02, temeljem prijave Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava koje je prikupilo dokumentaciju o stradavanjima devetnaest vukovarskih Srba, civila, likvidiranih u vremenu dok je Merčep bio sekretar za narodnu obranu i, po tvrdnjama mnogih, "gospodar života i smrti u tom gradu" piše Drago Hedl za Pravdu u tranziciji. Također upozorava da su hrvatske vlasti još 2000. godine, nakon što je HDZ izgubio izbore, dobile  anonimno pismo "Zabrinutih građana Vukovara",  u kojem  su opisane likvidacije srpskih civila, koji su potom bačeni u Dunav. Obavljeni su  obavijesni razgovori sa Stipom Pole i Zvonimirom Radošem, načelnikom, odnosno zamjenikom načelnika vukovarske policije iz 1991. godine, koji  su ustvrdili da je  policijska dokumentacija  slučajeva likvidacije i nestanka srpskih civila ostala u Vukovaru nakon pada grada. No, ona nakon višegodišnje okupacije okončane mirnom reintegracijom Podunavlja 15. siječnja 1998., nije pronađena i sa istragom se stalo.
Do dana današnjeg nije ništa učinjeno. "Nažalost bojim se da je odgovor na pitanje je li Hrvatska  sazrela da se bavi ovim zločinima dvostruko "ne". S jedne strane, ovi su zločini politički vrlo osjetljivi. Dio javnosti, ali i mnogi ljudi iz političkog vrha, smatraju da će procesuiranjem ovih zločina potvrditi tezu kako su rat u Vukovaru počeli Hrvati. Jasno je zašto se toga boje, ali ovo zapravo uopće ne bi trebala biti tema. Mi smo se u Inicijativi mladih za ljudska prava poprilično bavili zločinima u Vukovaru u ljeto 1991. i sasvim je jasno da je tamo provođen svojevrsni teror nad građanima srpske narodnosti. Mnogo je ljudi uhićeno, odvedeno i ubijeno. Poznati su leševi koji plutaju Dunavom. No, iako se tu radi o vrlo ozbiljnim zločinima, rat je u Vukovaru počeo kasnije. Ono što je došlo s agresijom JNA je oružani sukob. Zločini iz ljeta '91. vrlo su ozbiljna stvar i treba napraviti sve da se odgovorne za njih procesuira. Drugi je problem taj da same sudske instance ne rade dobro. Svjedoci smo jako lošoj praksi u suđenjima, naročito na manjim sudovima. Bojim se da postoji Zoran Pusić: Što se tiče  političke volje za procesuiranjem ovih zločina, tu treba istaknuti ulogu predsjednika Josipovića dobra mogućnost da čak i ako ovi zločini budu procesuirani, odgovor koji će dati sudovi RH neće biti adekvatan", kaže Mario Mažić iz Inicijative mladih. Zoran Pusić napominje kako je Vukovar  bio grad žrtva u kojem su se poslije dogodili strašni zločini, koji su se koristili  kao sredstvo za dobivanje podrške i  određene političke i stavove. Manipulacije i obmane javnosti te skretanje pažnje imali smo priliku vidjeti u aktualnom slučaju Tihomira Purde, koji je vješto iskorišten za političku promociju obrana "hrvatskih vrijednosti", ali i laganja u vezi s Registrom branitelja. "Što se tiče same političke volje za procesuiranjem ovih zločina, tu treba istaknuti ulogu predsjednika Josipovića", dodaje Pusić.
Hoće li pravda ikad dostići one koji su u Vukovaru, gradu nekad  poznatom po najvećem broju miješanih brakova, a danas zapuštenom i gospodarski nerazvijenom simbolu hrvatske patnje, ali i  nebrige, tog ljeta zastrašivali, pljačkali, odvodili i ubijali građane, poput Jovana Jakovljevića s početka teksta,  zbog toga što su "krive" nacionalnosti?
Srpske žrtve u Vukovaru tako se nalaze na križanju političkih interesa, koji ustraju u stvaranju mitskog statusa grada Vukovara, i povijesnih pitanja, koja otva raju neugodne istine o proganjanim i ubijenim građanima, ali i načinu na koji su tadašnje hrvatske vlasti pridonijele padu Vukovara.
Priznavanje ovih zločina, ne bi umanjilo žrtvu koju su dali poginuli, ranjeni i drugi branitelji toga grada, ali bi sasvim sigurno ugrozilo pozicije onih, koji  su na račun vukovarskog mita stvarali povijest u svrhe "službene istine"  i vlastitih političkih karijera.  No,  dovelo bi do konačnog suočavanja s prošlošću koje je Vukovaru vjerojatno jednako potrebno kao što mu je potreban i gospodarski razvoj i ulaganja kojih u tom gradu nema