"Tog dana naši su susjedi obukli uniforme i na kraju naselja postavili barikade. Moj otac ih je upitao: 'Dobro, dečki, što se to dešava u našoj ulici?' Odgovorili su mu: 'Čućeš'. To je bio jedini njegov kontakt s njima. Tijekom popodneva formirali su mitraljesko gnijezdo nasuprot naše kuće, a navečer su pozvali oca da izađe van. Brat, majka i ja smo slušali taj razgovor na stubištu. Otac nije htio izaći i rekao im je neka dođu sutra po danu jer on ne ide nigdje. No, oni su insistirali. Tata se spustio u hodnik i upalio svjetlo, a sljedeće što smo čuli, bio je pucanj. Sišli smo dolje i našli mrtvog oca. U dvorištu nije bilo nikog i vladala je potpuna tišina. Pozvali smo policiju, a sutradan otišli u očevo selo da ga pokopamo i ne vratimo se u grad", priča sin Jovana Jakovljevića, ubijienog 29. lipnja 1991. godine u Vukovaru.
"Moj otac bio je ugledni građanin iz porodice koja je u ovom kraju živjela više od 400 Slobodan Jakovljević: Uistinu vjerujem da je došlo vrijeme, i da će država smoći snage da se zadovolji pravda godina, a ubijen je da bi se drugima naše nacionalnosti pokazalo da trebamo otići iz svog grada", nastavlja.
Jovan Jakovljević smatra se prvom žrtvom srpske nacionalnosti u tom gradu. Radio je kao poslovođa u poduzeću Velepromet na Odjelu za sport. Imao je ženu i dvoje djece.
Njegov sin, Slobodan Jakovljević, koji je u vrijeme ubojstva svog oca imao 23 godine, danas živi u Vukovaru i nada se da će pravda stići počinitelje, ali i one koji su za ovaj zločin i druge koji su uslijedili, znali, a nisu ih spriječili. U više je navrata davao iskaze policiji i Državnom odvjetništvu, ali do današnjeg dana ništa se nije pomaklo. "Znam ljude koji su mi ubili oca i viđam ih po gradu. Unatoč tragediji koju sam proživio vratio sam se u Vukovar jer je to moj grad. Uistinu vjerujem da je došlo vrijeme i da će država smoći snage da se zadovolji pravda", kaže Slobodan Jakovljević u razgovoru za H-Alter.
Jakovljevićeva tragedija nije izolirani slučaj, a zločini u Vukovaru pojavili se kao aveti iz ormara ovog mjeseca i to zahvaljujući u prvom redu Inicijativi mladih za ljudska prava, koja je njegovu izjavu, zajedno s još pet drugih, poslala Državnom odvjetniku. Inicijativa traži da se ta dokumentacija iskoristi prilikom oblikovanja optužnice protiv Tomislava Merčepa, ali i preispita odgovornost tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, Ivana Vekića, te tadašnjeg predsjednika Kriznog stožera za Slavoniju i
Baranju, Vladimira Šeksa. A u proteklim tjednima i Amnesty International je u više navrata tražio da se ispita uloga Vladimira Šeksa u ratnim zločinima koje su hrvatske snage počinile u razdoblju od 1991. Šeks i Vekić reagirali su svojim komentarima u HTV-ovu Dnevniku nazivajući Inicijativu balavurdijom i gotovo pa međusobno se optužujući, a AI prokazujući kao nevjerodostojnu organizaciju. "Ako Šeks smatra da tu nema istine, jedini način da se to dokaže je na sudu", smatra Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.
No, događanja u Vukovaru u proljeće i ljeto 1991. godine, iako "neugodna", nisu nepoznata. U Vukovaru je u proljeće i ljeto 1991., uoči tromjesečne okupacije grada, ubijeno dvadesetak Srba. O tome se pisalo još devedesetih u Danasu, Feralu, a kasnije su na njih upozoravali i drugi mediji na margini hrvatske javnosti, i vodili su se istražni postupci.
Prve informacije o zbivanjima u Vukovaru došle su od tadašnjeg Vladinog povjerenika za grad Vukovar, Marina Vidića Bilog, koji je u kolovozu 1991. Franji Tuđmanu, premijeru Franji Gregoriću te oporbenim čelnicima, uputio pismo upozorenja u kojemu navodi kako je Tomislav Merčep "okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, apsolutno preuzeo nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadanjem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije)". Merčep je "sklonjen" u Zagreb, no umjesto da odgovara za počinjena djela, postaje savjetnikom Ivana Vekića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova.
Zoran Pusić upozorava kako su o cijelom slučaju izvještavali u Danasu, te da je javnost bila upoznata sa zbivanjima u Vukovaru, no da su kasnije određeni ljudi, koji su mogli svjedočiti o tome, "zaboravili" što se događalo. Šest godina kasnije u intervjuu za Feral Tribune Vidić Bili je ublažio svoj stav, objašnjavajući kako je pismo Mario Mažić: Bojim se da čak i ako ovi zločini budu procesuirani, odgovor koji će dati hrvatski sudovi neće biti adekvatan pisano "vrlo oštrim, možda djelomično i preoštrim rječnikom". Ni sam Merčep nije se u tim vremenima libio govoriti o "leševima u Dunavu". Neposredno nakon pada Vukovara u studenom 1991. je izjavio: "Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri".
"Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru još je u studenome 2002. otvorilo spis s oznakom KR-DO 624/02, temeljem prijave Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava koje je prikupilo dokumentaciju o stradavanjima devetnaest vukovarskih Srba, civila, likvidiranih u vremenu dok je Merčep bio sekretar za narodnu obranu i, po tvrdnjama mnogih, "gospodar života i smrti u tom gradu" piše Drago Hedl za Pravdu u tranziciji. Također upozorava da su hrvatske vlasti još 2000. godine, nakon što je HDZ izgubio izbore, dobile anonimno pismo "Zabrinutih građana Vukovara", u kojem su opisane likvidacije srpskih civila, koji su potom bačeni u Dunav. Obavljeni su obavijesni razgovori sa Stipom Pole i Zvonimirom Radošem, načelnikom, odnosno zamjenikom načelnika vukovarske policije iz 1991. godine, koji su ustvrdili da je policijska dokumentacija slučajeva likvidacije i nestanka srpskih civila ostala u Vukovaru nakon pada grada. No, ona nakon višegodišnje okupacije okončane mirnom reintegracijom Podunavlja 15. siječnja 1998., nije pronađena i sa istragom se stalo.
Do dana današnjeg nije ništa učinjeno. "Nažalost bojim se da je odgovor na pitanje je li Hrvatska sazrela da se bavi ovim zločinima dvostruko "ne". S jedne strane, ovi su zločini politički vrlo osjetljivi. Dio javnosti, ali i mnogi ljudi iz političkog vrha, smatraju da će procesuiranjem ovih zločina potvrditi tezu kako su rat u Vukovaru počeli Hrvati. Jasno je zašto se toga boje, ali ovo zapravo uopće ne bi trebala biti tema. Mi smo se u Inicijativi mladih za ljudska prava poprilično bavili zločinima u Vukovaru u ljeto 1991. i sasvim je jasno da je tamo provođen svojevrsni teror nad građanima srpske narodnosti. Mnogo je ljudi uhićeno, odvedeno i ubijeno. Poznati su leševi koji plutaju Dunavom. No, iako se tu radi o vrlo ozbiljnim zločinima, rat je u Vukovaru počeo kasnije. Ono što je došlo s agresijom JNA je oružani sukob. Zločini iz ljeta '91. vrlo su ozbiljna stvar i treba napraviti sve da se odgovorne za njih procesuira. Drugi je problem taj da same sudske instance ne rade dobro. Svjedoci smo jako lošoj praksi u suđenjima, naročito na manjim sudovima. Bojim se da postoji Zoran Pusić: Što se tiče političke volje za procesuiranjem ovih zločina, tu treba istaknuti ulogu predsjednika Josipovića dobra mogućnost da čak i ako ovi zločini budu procesuirani, odgovor koji će dati sudovi RH neće biti adekvatan", kaže Mario Mažić iz Inicijative mladih. Zoran Pusić napominje kako je Vukovar bio grad žrtva u kojem su se poslije dogodili strašni zločini, koji su se koristili kao sredstvo za dobivanje podrške i određene političke i stavove. Manipulacije i obmane javnosti te skretanje pažnje imali smo priliku vidjeti u aktualnom slučaju Tihomira Purde, koji je vješto iskorišten za političku promociju obrana "hrvatskih vrijednosti", ali i laganja u vezi s Registrom branitelja. "Što se tiče same političke volje za procesuiranjem ovih zločina, tu treba istaknuti ulogu predsjednika Josipovića", dodaje Pusić.
Hoće li pravda ikad dostići one koji su u Vukovaru, gradu nekad poznatom po najvećem broju miješanih brakova, a danas zapuštenom i gospodarski nerazvijenom simbolu hrvatske patnje, ali i nebrige, tog ljeta zastrašivali, pljačkali, odvodili i ubijali građane, poput Jovana Jakovljevića s početka teksta, zbog toga što su "krive" nacionalnosti?
Srpske žrtve u Vukovaru tako se nalaze na križanju političkih interesa, koji ustraju u stvaranju mitskog statusa grada Vukovara, i povijesnih pitanja, koja otva raju neugodne istine o proganjanim i ubijenim građanima, ali i načinu na koji su tadašnje hrvatske vlasti pridonijele padu Vukovara.
Priznavanje ovih zločina, ne bi umanjilo žrtvu koju su dali poginuli, ranjeni i drugi branitelji toga grada, ali bi sasvim sigurno ugrozilo pozicije onih, koji su na račun vukovarskog mita stvarali povijest u svrhe "službene istine" i vlastitih političkih karijera. No, dovelo bi do konačnog suočavanja s prošlošću koje je Vukovaru vjerojatno jednako potrebno kao što mu je potreban i gospodarski razvoj i ulaganja kojih u tom gradu nema
"Moj otac bio je ugledni građanin iz porodice koja je u ovom kraju živjela više od 400 Slobodan Jakovljević: Uistinu vjerujem da je došlo vrijeme, i da će država smoći snage da se zadovolji pravda godina, a ubijen je da bi se drugima naše nacionalnosti pokazalo da trebamo otići iz svog grada", nastavlja.
Jovan Jakovljević smatra se prvom žrtvom srpske nacionalnosti u tom gradu. Radio je kao poslovođa u poduzeću Velepromet na Odjelu za sport. Imao je ženu i dvoje djece.
Njegov sin, Slobodan Jakovljević, koji je u vrijeme ubojstva svog oca imao 23 godine, danas živi u Vukovaru i nada se da će pravda stići počinitelje, ali i one koji su za ovaj zločin i druge koji su uslijedili, znali, a nisu ih spriječili. U više je navrata davao iskaze policiji i Državnom odvjetništvu, ali do današnjeg dana ništa se nije pomaklo. "Znam ljude koji su mi ubili oca i viđam ih po gradu. Unatoč tragediji koju sam proživio vratio sam se u Vukovar jer je to moj grad. Uistinu vjerujem da je došlo vrijeme i da će država smoći snage da se zadovolji pravda", kaže Slobodan Jakovljević u razgovoru za H-Alter.
Jakovljevićeva tragedija nije izolirani slučaj, a zločini u Vukovaru pojavili se kao aveti iz ormara ovog mjeseca i to zahvaljujući u prvom redu Inicijativi mladih za ljudska prava, koja je njegovu izjavu, zajedno s još pet drugih, poslala Državnom odvjetniku. Inicijativa traži da se ta dokumentacija iskoristi prilikom oblikovanja optužnice protiv Tomislava Merčepa, ali i preispita odgovornost tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, Ivana Vekića, te tadašnjeg predsjednika Kriznog stožera za Slavoniju i
Baranju, Vladimira Šeksa. A u proteklim tjednima i Amnesty International je u više navrata tražio da se ispita uloga Vladimira Šeksa u ratnim zločinima koje su hrvatske snage počinile u razdoblju od 1991. Šeks i Vekić reagirali su svojim komentarima u HTV-ovu Dnevniku nazivajući Inicijativu balavurdijom i gotovo pa međusobno se optužujući, a AI prokazujući kao nevjerodostojnu organizaciju. "Ako Šeks smatra da tu nema istine, jedini način da se to dokaže je na sudu", smatra Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.No, događanja u Vukovaru u proljeće i ljeto 1991. godine, iako "neugodna", nisu nepoznata. U Vukovaru je u proljeće i ljeto 1991., uoči tromjesečne okupacije grada, ubijeno dvadesetak Srba. O tome se pisalo još devedesetih u Danasu, Feralu, a kasnije su na njih upozoravali i drugi mediji na margini hrvatske javnosti, i vodili su se istražni postupci.
Prve informacije o zbivanjima u Vukovaru došle su od tadašnjeg Vladinog povjerenika za grad Vukovar, Marina Vidića Bilog, koji je u kolovozu 1991. Franji Tuđmanu, premijeru Franji Gregoriću te oporbenim čelnicima, uputio pismo upozorenja u kojemu navodi kako je Tomislav Merčep "okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, apsolutno preuzeo nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadanjem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije)". Merčep je "sklonjen" u Zagreb, no umjesto da odgovara za počinjena djela, postaje savjetnikom Ivana Vekića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova.
Zoran Pusić upozorava kako su o cijelom slučaju izvještavali u Danasu, te da je javnost bila upoznata sa zbivanjima u Vukovaru, no da su kasnije određeni ljudi, koji su mogli svjedočiti o tome, "zaboravili" što se događalo. Šest godina kasnije u intervjuu za Feral Tribune Vidić Bili je ublažio svoj stav, objašnjavajući kako je pismo Mario Mažić: Bojim se da čak i ako ovi zločini budu procesuirani, odgovor koji će dati hrvatski sudovi neće biti adekvatan pisano "vrlo oštrim, možda djelomično i preoštrim rječnikom". Ni sam Merčep nije se u tim vremenima libio govoriti o "leševima u Dunavu". Neposredno nakon pada Vukovara u studenom 1991. je izjavio: "Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri".
"Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru još je u studenome 2002. otvorilo spis s oznakom KR-DO 624/02, temeljem prijave Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava koje je prikupilo dokumentaciju o stradavanjima devetnaest vukovarskih Srba, civila, likvidiranih u vremenu dok je Merčep bio sekretar za narodnu obranu i, po tvrdnjama mnogih, "gospodar života i smrti u tom gradu" piše Drago Hedl za Pravdu u tranziciji. Također upozorava da su hrvatske vlasti još 2000. godine, nakon što je HDZ izgubio izbore, dobile anonimno pismo "Zabrinutih građana Vukovara", u kojem su opisane likvidacije srpskih civila, koji su potom bačeni u Dunav. Obavljeni su obavijesni razgovori sa Stipom Pole i Zvonimirom Radošem, načelnikom, odnosno zamjenikom načelnika vukovarske policije iz 1991. godine, koji su ustvrdili da je policijska dokumentacija slučajeva likvidacije i nestanka srpskih civila ostala u Vukovaru nakon pada grada. No, ona nakon višegodišnje okupacije okončane mirnom reintegracijom Podunavlja 15. siječnja 1998., nije pronađena i sa istragom se stalo.
Do dana današnjeg nije ništa učinjeno. "Nažalost bojim se da je odgovor na pitanje je li Hrvatska sazrela da se bavi ovim zločinima dvostruko "ne". S jedne strane, ovi su zločini politički vrlo osjetljivi. Dio javnosti, ali i mnogi ljudi iz političkog vrha, smatraju da će procesuiranjem ovih zločina potvrditi tezu kako su rat u Vukovaru počeli Hrvati. Jasno je zašto se toga boje, ali ovo zapravo uopće ne bi trebala biti tema. Mi smo se u Inicijativi mladih za ljudska prava poprilično bavili zločinima u Vukovaru u ljeto 1991. i sasvim je jasno da je tamo provođen svojevrsni teror nad građanima srpske narodnosti. Mnogo je ljudi uhićeno, odvedeno i ubijeno. Poznati su leševi koji plutaju Dunavom. No, iako se tu radi o vrlo ozbiljnim zločinima, rat je u Vukovaru počeo kasnije. Ono što je došlo s agresijom JNA je oružani sukob. Zločini iz ljeta '91. vrlo su ozbiljna stvar i treba napraviti sve da se odgovorne za njih procesuira. Drugi je problem taj da same sudske instance ne rade dobro. Svjedoci smo jako lošoj praksi u suđenjima, naročito na manjim sudovima. Bojim se da postoji Zoran Pusić: Što se tiče političke volje za procesuiranjem ovih zločina, tu treba istaknuti ulogu predsjednika Josipovića dobra mogućnost da čak i ako ovi zločini budu procesuirani, odgovor koji će dati sudovi RH neće biti adekvatan", kaže Mario Mažić iz Inicijative mladih. Zoran Pusić napominje kako je Vukovar bio grad žrtva u kojem su se poslije dogodili strašni zločini, koji su se koristili kao sredstvo za dobivanje podrške i određene političke i stavove. Manipulacije i obmane javnosti te skretanje pažnje imali smo priliku vidjeti u aktualnom slučaju Tihomira Purde, koji je vješto iskorišten za političku promociju obrana "hrvatskih vrijednosti", ali i laganja u vezi s Registrom branitelja. "Što se tiče same političke volje za procesuiranjem ovih zločina, tu treba istaknuti ulogu predsjednika Josipovića", dodaje Pusić.
Hoće li pravda ikad dostići one koji su u Vukovaru, gradu nekad poznatom po najvećem broju miješanih brakova, a danas zapuštenom i gospodarski nerazvijenom simbolu hrvatske patnje, ali i nebrige, tog ljeta zastrašivali, pljačkali, odvodili i ubijali građane, poput Jovana Jakovljevića s početka teksta, zbog toga što su "krive" nacionalnosti?
Srpske žrtve u Vukovaru tako se nalaze na križanju političkih interesa, koji ustraju u stvaranju mitskog statusa grada Vukovara, i povijesnih pitanja, koja otva raju neugodne istine o proganjanim i ubijenim građanima, ali i načinu na koji su tadašnje hrvatske vlasti pridonijele padu Vukovara.
Priznavanje ovih zločina, ne bi umanjilo žrtvu koju su dali poginuli, ranjeni i drugi branitelji toga grada, ali bi sasvim sigurno ugrozilo pozicije onih, koji su na račun vukovarskog mita stvarali povijest u svrhe "službene istine" i vlastitih političkih karijera. No, dovelo bi do konačnog suočavanja s prošlošću koje je Vukovaru vjerojatno jednako potrebno kao što mu je potreban i gospodarski razvoj i ulaganja kojih u tom gradu nema
Nema komentara:
Objavi komentar